Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Autor: Edin Šaković

Jedan od najvažnijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog prihvaćanja islama od strane domaćeg stanovništva, što je vremenom dovelo do stvaranja specifičnog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konačnom, do profiliranja bošnjačke nacije. Nekoliko generacija historičara pokušavalo je manje ili više uspješno objasniti uzroke islamizacije u Bosni. Kod pristupa proučavanju uzroka masovnog prihvaćanja islama nerijetko su uključene brojne mitske predstave koje opterećuju historičare.

S tim u vezi, u dosadašnjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila društvena elita u cilju očuvanja privilegija, islam primaju isključivo ili uglavnom bosanski heretici (pri čemu je relevantna činjenica sličnost učenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodžbi o procesu islamizacije u Bosni izgrađenih na osnovu ovakvih mitova osjećaju se i u današnjim međuvjerskim i međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih petnaestak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalističke) euforije, čak su i neki eminentni historičari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan od tih mitova ne može izdržati kritičku analizu, zbog dnevno-političkih ciljeva oni se još uvijek "provlače" kroz historijsku literaturu i školske udžbenike.

Krajem XIV stoljeća, u vrijeme dok je srednjovjekovna bosanska država pod kraljem Tvrtkom I Kotromanićem bila na vrhuncu svoje vojno-političke i ekonomske moći, bosanski su prostori po prvi put ugroženi od nadiruće sile Osmanske države, koja je predstavljala ključni faktor u širenju islama na teritorij jugoistočne Evrope. Istina, neki autori ističu da su prvi dodiri Bosne s islamom bili znatno prije, pa čak i da su neki pripadnici islama živjeli na bosanskim prostorima stoljećima prije dolaska Osmanlija.[1] No, prve sigurne pojave prihvaćanja islama od strane domaćeg slavenskog etnosa na teritoriju srednjovjekovne Bosne (Bošnjana) potječu tek iz XV stoljeća, u vrijeme slabljenja bosanske države i sve jačeg utjecaja Osmanlija na njezinom teritoriju. Već iz polovine XV stoljeća potječu vijesti o stalnom boravku Osmanlija u Vrhbosni (vilajet Hodidjed ili Saraj-ovasi). Političkim slomom srednjovjekovne bosanske države Osmanlije su zagospodarile najvećim dijelom njezinog teritorija. Ali, cjelokupan teritorij današnje Bosne i Hercegovine pod osmansku je vlast dospio tek krajem XVI stoljeća (padom Bihaća 1592). Proces prihvaćanja islama može se pratiti na osnovu osmanskih popisnih katastarskih deftera, koji predstavljaju primarne historijske izvore za ovo pitanje.[2] U popisu Bosanskog sandžaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kuće naprema 37.125 nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII stoljeću muslimani predstavljaju već apsolutnu većinu stanovništva Bosne. Tada intenzitet islamizacije počinje slabiti, a već u XVIII stoljeću slučajevi konverzije su iznimni i pojedinačni.

Kod svakog pokušaja da se odgonetnu uzroci masovne islamizacije slavenskog etnosa u Bosni treba imati na umu činjenicu da se radi o mentalitetu srednjovjekovnih ljudi i da bi konverzija trebala značiti nešto sasvim drugačije nego što bi to danas značila. Riječima Sime Ćirkovića, "shvatanje o čoveku kao autonomnoj jedinki koja o verovanju ili neverovanju, o pripadanju jednoj ili drugoj religijskoj zajednici, samostalno odlučuje i bira" ne bi bilo ispravno. U srednjem vijeku "realnost je sasvim drugojačija, čovek biva rođen, donet na svet koji je strukturiran, prožet religijom, koju zastupa jedna jedinospasavajuća crkva. Izvan nje ne samo da nema spasenja, nego nema ni slobodnog izbora".[3] Međutim, proučavajući primarne historijske izvore za proučavanje procesa islamizacije, dakle osmanske katastarske popise, može se zaključiti da se konvertiti u Bosni ponašaju upravo kao "autonomne jedinke". Ima vrlo mnogo slučajeva da muslimani i nemuslimani, bliži srodnici, žive u istom domu, ili da jedan brat primi islam, a drugi ostane u dotadašnjoj vjeri. Srednjovjekovna Bosna je, očito, bila nešto osobeno i ne da se uklopiti u obrasce kasnosrednjovjekovnih društava jugoistočne Evrope, u kojima je utjecaj crkve i religije uglavnom bio dominantan. U Bosni su vladale specifične vjerske prilike, kako u predosmanskom, tako i u ranom osmanskom periodu, koje su djelomično uvjetovale i samu islamizaciju. Jedna od karakteristika historije Bosne i Hercegovine, pored masovne islamizacije, također je i fenomen srednjovjekovne hereze i heretičke Crkve bosanske. Posmatrajući pokušaje objašnjenja uzroka masovnog prelaska na islam od apostolskog vizitatora Petra Masarechija do današnjih dana može se zaključiti da se fenomen islamizacije konstantno povezuje s fenomenom Crkve bosanske. Upravo se tu otvara prostor za brojne mistifikacije i kontraverze, odnosno za prožimanje mitskog i stvarnog.

Historičari koji su proučavali fenomen primanja islama u Bosni i Hercegovini nerijetko su bili opterećeni teretom vlastite religijske ili nacionalne pripadnosti, ideologije i dnevne politike, što je dovelo do pojave svojevrsnih "kompleksa" u historiografiji. Stariji katolički i pravoslavni historičari, kojima je bilo jasno da su bosanski muslimani bez sumnje slavenskog porijekla i da s Turcima u rasno-etničkom pogledu nemaju nikakve veze, doživljavali su islamizaciju uglavnom kao izdaju vlastite vjere, stoga su uzroke primanja islama tumačili na razne načine: po nekima je to bila prisila, po drugima pak, islam su prihvatili razni pohlepni i lahkovjerni elementi. Neki historičari su, opet, lansirali tezu da islam prihvaćaju isključivo ili gotovo isključivo bosanski heretici, maniheji ili ko zna šta, koji su i prije konverzije bili u krivovjerju, čime se davao alibi vlastitoj naciji koja se profilirala iz vjerske zajednice (milleta). Upravo u vrijeme nacionalnog buđenja, gdje je religijska pripadnost igrala dominantnu ulogu, ovo se pitanje još više zaoštrava. Pripadnost pravoslavnoj odnosno katoličkoj naciji uvjetovalo je opredjeljenje ka srpskoj odnosno hrvatskoj nacionalnoj ideologiji, koje su potražile oslonac u susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj.

Bosanskohercegovačko muslimansko stanovništvo se tu našlo između dvije vatre. Pripadnost islamskoj vjeri uvjetovala je specifične običaje, način života i mentalitet, što je sve zajedno činilo poseban identitet bosansko-muslimanskog naroda, koji nije prihvaćao nacionalnu identifikaciju ni sa Srbima ni sa Hrvatima, kao što su to činili neki predstavnici njegove inteligencije. Pojedini srpski/hrvatski historičari su bili svjesni da upravo pripadnost islamu bosansko-hercegovačkog muslimanskog etnosa koči svaki pokušaj njegove identifikacije sa Srbima ili Hrvatima, koji su težili da muslimane kao "jezičak na vagi" privuku na svoju stranu. Uz optužbe da je islam "anacionalna vjera", u srpskim i hrvatskim historiografskim i uopće intelektualnim krugovima formirana je svijest o svojevrsnoj nacionalnoj izdaji stanovništva koje je prije više stoljeća prihvatilo islam.

Na drugoj strani, muslimanski intelektualci, većinom predstavnici uleme, kao reakciju na takve stavove insistiraju ne samo na tezi dobrovoljne konverzije, nego traže dublje razloge i uzroke prihvaćanja islama. Tada naročito postaje popularna tzv. bogumilska teorija, po kojoj je uzrok masovne konverzije u Bosni upravo postojanje pripadnika heretičke Crkve bosanske, odnosno bogumila. Tu su tezu zastupali i neki, uvjetno rečeno, kršćanski historičari. U biti, bogumilska teorija potencira dva razloga prelaska bogumila na islam. Jedan od tih razloga je politički – bogumili usljed sistematskog pritiska zapadne i istočne crkve bježe pod okrilje Osmanlija, čiji dolazak u Bosnu pozdravljaju, te prihvaćaju islam iz inata, prkosa ili pak želje za osvetom svojim dojučerašnjim protivnicima, kako bi se na taj način mogli osvetiti. Najkarakterističnija epizoda u ovome mitu je prihvaćanje islama odjednom (bir ugurden) pred sultanom Mehmedom Fatihom. Drugi je pak razlog (na kome su posebno insistirali muslimanski historičari), opet, sličnost vjerskog učenja bogumila i muslimana. Sve u svemu, mitomanski pristup proučavanju fenomena masovnog prihvaćanja islama uključuje nekoliko historijskih mitova:

1. Islamizacija se odvijala pod pritiscima (prisilna konverzija);
2. Islam prihvaća društvena elita iz želje za očuvanjem privilegija (kontinuitet bosanska srednjovjekovna vlastela – bošnjački begovi i age);
3. Islam prihvaćaju isključivo ili uglavnom bogumili (relacija patareni – poturi), iz političkih ili dogmatskih razloga.
4. Islam u Bosni je prihvaćen odjednom ("bir ugurden").

Ovome se može dodati i teza o pretežno neslavenskom porijeklu muslimana, u biti jedna rasistička teorija karakteristična ponajviše za srpsku historiografiju. Iako je ta teorija – ako uopće zaslužuje da se tako nazove – toliko nevjerovatna da ne zaslužuje čak da ju se osporava, ipak je ona nalazila svoje protagoniste.[4]

Teško je hronološki odrediti koji je od gore navedenih mitova stariji, oni su se kod različitih pisaca javljali približno istovremeno. Kod kršćanskih historičara, u hronikama, ljetopisima i drugim djelima, Osmanlijama se pripisuje teror nad (kršćanskim) narodom osvojenih područja, pa tako i u Bosni. O tome su pisali i neki savremenici političkog sloma srednjovjekovne bosanske države, poput Eneja Silvija Piccolominija, odnosno pape Pia II (1458.-1464.), kao i njegovog legata u Bosni Nikole Modruškog, a prenose to i kasniji pisci kao što je Pavao Ritter Vitezović. Zanimljivo je, međutim, da papa Pio II prvi donosi podatke o izdajničkom držanju "maniheja" u Bosni, navodeći slučaj kneza Radaka na Bobovcu, dok Nikola Modruški izričito navodi da su sultana na pohod protiv Bosne nahuškali "prvaci sekte manihejaca".[5] Ovi podaci predstavljaju začetak mita o kolaboraciji bosanskih heretika s Osmanlijama, što je u konačnom dovelo do njihovog masovnog preobraćenja na islam. Međutim, ta tzv. bogumilska teorija aktualizirat će se tek u XX stoljeću. Sve do tada susreću se drugačija objašnjenja, od kojih je najčešće ono o preobraćenju pod prisilom ili pak iz želje za materijalnom koristi.

O islamizaciji i historiji Bosne uopće pisali su uglavnom stranci. Zanimljivo je da Ivan Frano Jukić, franjevac i jedan od prvih bosanskohercegovačkih historičara, osim što od starijih hroničara prenosi podatak da je sultan Mehmed II Osvajač iz Bosne odveo 30.000 mladića u jeničere, ne potencira prisilu kao motiv prelaska na islam. Ali neki njegovi savremenici su mislili drugačije. Iz nekih citata vidi se da je jedan od istaknutijih srpskih intelektualaca, Georgije Magarašević, osnivač Letopisa Matice srpske, smatrao da su stanovnici osmanske Bosne (koje on, dakako, smatra Srbima) na islam prešli "u krajnjoj nuždi i nevolji, oružjem tiranstva prinuđeni", a slično mišljenje je imao i Simo Milutinović Sarajlija.[6] Jovan Cvijić, antropogeograf i jedan od vodećih srpskih naučnika s početka XX stoljeća zastupao je u svojim djelima mit o prisilnoj konverziji. Međutim, on je smatrao da pritiske na kršćansko stanovništvo nisu provodile osmanske vlasti, nego domaći muslimani, odnosno sami konvertiti, koji su iz nekakvog osjećaja krivice nastojali u islam prevesti svoje srodnike i saplemenike.[7] Većina njegovih učenika i sljedbenika (Jefto Dedijer, Jovan Hadži Vasiljević i drugi) isticali su pak, privremenost konverzije i tragali za nekakvim praktičnim ciljem koji je trebao da bude postignut prelaskom na islam.[8] Osim toga, isticali su ostatke predislamske tradicije kao tobožnji dokaz svijesti o "pravoj" vjeri potomaka konvertita.

Historijski mit o prisilnoj islamizaciji širokih slojeva stanovništva održao se do današnjih dana. Jedan od vodećih historičara odgovornih za promidžbu ovog mita je fra Dominik Mandić, koji je napisao više značajnih radova o vjerskim prilikama u Bosni. Mandić je autor poznatog djela Etnička povjest Bosne i Hercegovine, u kojem određenu pažnju poklanja i procesu islamizacije. Prema Mandiću, uzroci islamizacije su sistematski pritisci osmanskih vlasti prvenstveno na katoličko stanovništvo, koji su se odvijali u valovima. Ti pritisci su, prema Mandiću, bili naročito intenzivni u prvoj polovini XVI stoljeća, počevši od uprave bosanskog sandžakbega Mustafa-bega Juriševića, pa sve do iza Gazi Husrev-bega, a bilo ih je i kasnije. Mandićevo pisanje je očigledno imalo utjecaja na neke druge historičare, posebno one manje afirmirane iz reda franjevaca ili katoličkog svećenstva. U pojedinim radovima, prilozima i člancima objavljivanim po raznim listovima i časopisima još uvijek je živa teza o represalijama i pritiscima "Turaka" nad katoličkim stanovništvom.[9]

Valja naglasiti da su Mandiću bili nedostupni i nepoznati izvori osmanske provenijencije, u prvom redu popisni defteri, ali savremeni protagonisti mita o prisilnoj konverziji zanemaruju upravo te izvore i tragaju za pojedinačnim slučajevima konverzije pod prisilom, odnosno u proučavanju prihvaćanja islama služe se, kako kaže Ahmed S. Aličić, "metodom ekscesa, a ne metodom procesa". Takve mitske projekcije javljale su se i u školskim udžbenicima.[10] Jedan od posebnih elemenata tog historijskog mita svakako su podaci o crkvama pretvorenim u džamije.[11] Koliko neki povjesničari zastranjuju u tom pogledu, najbolje se vidi iz primjera Ante Škegre, koji, kritizirajući brojne mitomanske stavove Envera Imamovića o "porijeklu i pripadnosti stanovništva Bosne", i sam odlazi u drugu krajnost, preko ruba historijske znanosti u područje mitova o hrvatskoj naciji u Bosni i navodnim katoličkim/hrvatskim korijenima Bosne. Škegro završava riječima: "Imamović i grupacija kojoj je glasnogovornikom očito nisu svjesni da je Ćemaluša izrasla iz temelja katedrale sv. Petra Apostola", te u prilogu donosi skicu oltara spomenute katedrale nađenog u temeljima džamije Ćemaluše.[12] Škegro, dakle, osim što svjesno podržava historijski mit o katoličkom karakteru srednjovjekovne Bosne (dvaput ponavlja kako je križ najčešći simbol/ornament na stećcima, zaboravljajući činjenicu da je od preko 60.000 stećaka na tlu Bosne i Hercegovine samo neznatan broj njih uopće ornamentiran), na osnovu jednog ostatka stare građevine (ko zna odakle donesenom!) tvrdi kako je džamija Ćemaluša izgrađena na mjestu katoličke bogomolje. Toga Imamović i nekakva "grupacija" koja stoji iza njega nisu svjesni, iz čega opet proizilazi da oni nisu svjesni svog katoličkog/hrvatskog porijekla.[13] Škegro ne navodi kako je i taj oltar načinjen od antičkog "paganskog" žrtvenika, a zanimljivo je da časopis u kome je objavljen "pretisak" Škegrine reakcije donosi nekoliko radova o predosmanskom razdoblju područja Sarajeva, a u uvodniku redakcije stoji i ovo: "Bez obzira što je taj veoma vrijedan arheološko-povijesni argumenat (oltar iz katedrale sv. Petra – E.Š.) nađen u ruševinama spomenute džamije, ne možemo to područje smatrati nalazištem srednjovjekovne katedrale".[14]

Od savremenih srpskih historičara najzaslužniji za revitalizaciju mita o prisilnoj islamizaciji svakako je akademik Radovan Samardžić, pisac eseja Prodor islama u jugoistočnu Evropu (objavljen u ediciji Istorija srpskog naroda), djela koje je izazvalo brojne polemike. Mitskim predstavama o prihvaćanju islama pod prisilom Samardžić daje novu boju. U najkraćem, njegovo mišljenje o islamizaciji se može svesti na sljedeće: islamizacija se u biti ipak događala usljed pritiska, motiv prisile prisutan je čak i onda kada to sam konvertit ne osjeća, jer inače ne bi odbacio staru vjeru.[15] Nema sumnje, Samardžićev golemi ugled utjecao je i na druge historičare. Osmanista Milan Vasić isto tako tvrdi da u glavne faktore islamizacije spada podjela stanovništva po religijskoj pripadnosti, iz čega se rađa vjerska neravnopravnost i u konačnom diskriminacija, koje bi nakon konverzije nestalo.[16]

Ranije spomenuti Ivan Frano Jukić objavio je 1851. godine pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak djelo Zemljopis i Poviestnica Bosne, u kome se, sasvim razumljivo, dotiče i pitanja stanovništva Bosne. S obzirom na vjersku pripadnost, stanovništvo Bosne dijeli na pripadnike zapadne crkve (katolike), hrišćane (pravoslavce) i Turke (muslimane), a za ove posljednje pojašnjava da su oni "nasljednici lažljivog proroka Muhameda" koji su u Bosni postali od "zločestih" kršćana, "koji ne znajući svoje gospodstvo drukčije uzdržati, poturčiše se, iznevjeriše se Bogu ".[17] Jukić također piše da je "na našu veliku nesreću" islam primio gotovo veći dio naroda, jer im je to osiguralo imanja, bogatstva i oslobodilo ih harača i svakog danka, te su konvertiti "bez truda i radnje" mogli svoje "gospodstvo provoditi".[18] Ivan Frano Jukić je, dakle, kao uzrok prelaska na islam uzimao težnju za materijalnom korišću uključujući raniju vjersku labilnost ("zločesti kršćani").

Zanimljivo je da su slična stajališta imali i neki od stranih putnika koji su u XIX stoljeću posjetili Bosnu. Arthur Evans, poznati britanski arheolog, u svom prikazu historije Bosne i Hercegovine piše da bosanski muslimani potječu od islamiziranih bogumila, koji su i pozvali Turke u Bosnu i koji su osjećali "malo odvratnosti prema džamiji''. Pri tome ističe da je naziv potur vjerovatno slavizirani oblik riječi pataren. Običaji i način života bošnjačke društvene elite, begova, njihovo posjedovanje starih srednjovjekovnih gradova, "riterski lov sa sokolovima" i slično, Evansa su neodoljivo podsjećali na život srednjovjekovnih feudalaca, stoga on drži da su begovi upravo potomci islamiziranih bosanskih vlastelina. Slično je bilo mišljenje i drugih putopisaca. Šarl Irijart, naprimjer, drži da je jedan od uzroka islamizacije u Bosni nejednakopravan status muslimana i kršćana, ovi drugi – ukoliko ne bi prihvatili islam – morali su plaćati danak i nametalo bi im se nekakvo "relativno ropstvo", ali ipak izražava sumnje u priče o nasilju muslimana nad kršćanima, te citira čuvenu ahdnamu sultana Mehmeda II Fatiha franjevcima. Islamizacija se, po njemu, zbila radi povlastica, pa je "muhamedanstvo u Bosni i pokrajini Hercegovini poprimilo aristokratska obilježja".[19]

I Evansa i Irijarta, kao uostalom i većinu drugih putopisaca i Evropljana tog vremena, zavodila je činjenica da bosanski begovi i age žive životom srednjovjekovne feudalne gospode, pa su bili skloni vjerovanju da su bosanski srednjovjekovni feudalci primili islam da bi zadržali svoje posjede. Ovakva mitska predstava se zadržala sve do današnjih dana, iako historijski izvori govore nešto sasvim drugo. Sultan Fatih je većinu krupnih feudalaca odmah pogubio, zajedno sa bosanskim kraljem, kako bi preduhitrio svaki pokušaj eventualnog pokretanja otpora. Osmanski timarski sistem, s druge strane, bio je sasvim drugačiji od dotadašnjeg bosanskog feudalnog sistema. U redovima osmanskih spahija u Bosni, istina, našao se i vrlo veliki broj predstavnika bosanskog plemstva, uglavnom onog sitnijeg (vlasteličića), ali također i vlaških starješina, pa i doseljenika iz drugih krajeva. Nezanemarljiv broj njih bili su kršćani, koji su kasnije većinom zaista prelazili na islam. Ako se kasnije u Bosni, kroz proces čiflučenja i u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, i razvio takav oblik zemljišnih odnosa koji je podsjećao na srednji vijek, on nema nikakvog kontinuiteta sa srednjim vijekom. Iako su brojni radovi koji to dokazuju, ipak su se zadržale mitske predstave o vlasteli koja se prevjerila kako bi sačuvala posjede. Tako, naprimjer, srbijanski historičar Dragoljub R. Živojinović, u sintetičkom djelu Uspon Evrope kratko i jasno navodi: "u Bosni plemstvo prihvata islam, dok narod ostaje u staroj veri".[20]

Jedan od pionira bošnjačke historigrafije, Safvet-beg Bašagić, u svojoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne u duhu tadašnjeg vremena iznosi niz predstava o procesu širenja islama koje se sa današnje tačke gledišta moraju ocijeniti mitskim i koje se ukratko svode na dvije činjenice: bosanski muslimani potječu od nekadašnjih bogumila, dok bošnjačko plemstvo vuče korijene od nekadašnje srednjovjekovne vlastele. I sam iz redova plemstva, Bašagić posebno ukazuje na ovu drugu činjenicu, napominjući da su Osmanlije zadržale stari feudalni sloj koji je prihvatio islam, ostavivši mu neku vrstu autonomije. Osim toga, Bašagić je jedan od prvih historičara koji je pokušao na naučne osnove postaviti teoriju o prihvaćanju islama goleme skupine bogumila pred samim sultanom Mehmedom II Fatihom, i to na osnovu tzv. Jeničerskog zakona, jedne rasprave s početka 17. stoljeća u kojoj autor objašnjava običaj da se djeca muslimanskih Bošnjaka regrutuju putem devširme. Po tom izvoru, riječ je o posebnoj povlastici koju je sultan Mehmed II Fatih podario Bošnjacima koji su mu po osvojenju Bosne prišli u velikim skupinama, izjavili lojalnost i najednom ("bir ugurden") primili islam.[21] Tezu o masovnom prihvaćanju islama "odjednom" razrađivali su i drugi historičari, od kojih naročito treba istaknuti jednog od najistaknutijih bošnjačkih alima hadži Mehmed ef. Handžića.[22]

Ovaj se historijski mit u novije doba, vjerovatno pod utjecajem revitalizacije mita o prisilnoj konverziji od jednog broja srpskih historiografa, ponovo javlja u bosanskoj historiografiji.[23] Adem Handžić, uz Nedima Filipovića jedan od rijetkih historičara koji su zaista temeljito i objektivno prišli proučavanju fenomena islamizacije,[24] godine 1991. sklon je vjerovanju da se spomenuti događaj ("bir ugurden") zaista desio, ističući da činjenica što se ništa poput toga ne može naslutiti u popisnim defterima ne mora značiti da masovnog prihvaćanja islama u Bosni u vrijeme sultana Mehmeda nije bilo. Pri tome se služi komparativnom metodom, citirajući izvore i navodeći slučajeve iz kojih se vidi kako je u nekim mjestima živio veći broj muslimana koje popisni defteri ne spominju.[25] O "islamizaciji Bošnjaka u jednom većem obimu" prilikom samog osvojenja Bosne piše i Muhamed Hadžijahić, iznoseći neke argumente koji idu u prilog navodima Jeničerskog zakona. Adem Handžić je, inače, 1996. predstavio bosanskohercegovačkoj naučnoj javnosti informaciju da postoji još nekoliko primjeraka Jeničerskog zakona, osim onog Bašagićevog, te je objavio njegov tekst in extenso i u prijevodu, ali nije dao nikakvu kritičku analizu samog izvora.[26] Salih Jalimam tvrdi da se Jeničerski zakonik smatra "glavnim historijskim dokazom u kojem je decidno potvrđen masovan prijelaz bogomila na islam".[27]

Činjenica je, međutim, da i Handžić i Jalimam olahko prihvaćaju podatke o "bir ugurden" konverziji iz jednog izvora koji je nastao skoro stoljeće i po nakon događaja koji opisuje, što je sa stajališta historijske kritike vrlo problematično. Hadžijahić je već bio oprezniji i potražio je potvrde i u drugim izvorima. Ali pisac popularne Historije Bošnjaka Mustafa Imamović vrlo uspješno pobija mit o "bir ugurden" islamizaciji.[28] Ne isključujući mogućnost da je neka veća ili manja skupina Bošnjana zaista pred sultanom primila islam, mora se konstatirati da nijedan od bošnjačkih autora nije pokušao detaljnije i podrobnije analizirati motive i uzroke nastanka Jeničerskog zakona, odnosno podataka o prelasku Bošnjaka na islam. To je, uostalom, do sada učinio jedino hrvatski osmanist Nenad Moačanin, čiji se zaključci o navodima spomenutog izvora moraju uzeti u obzir.[29]

Starije generacije historičara koji su bili pobornici tzv. bogumilske teorije objašnjavali su masovni prelazak bogumila na islam činjenicom da su to ovi učinili zbog višedecenijskog sistematskog pritiska pravoslavne i katoličke propagande (naročito ove druge, čiji su nosioci bili Mađari). Bogumili se stavljaju pod okrilje Osmanlija, te prihvaćaju islam, gotovo iz nekakavog inata. S druge strane, javila su se mišljenja da je uzrok kolektivnog bogumilskog prihvaćanja islama sličnost između vjerskog učenja islama i bogumilstva. Ovu tezu je zastupao čuveni britanski historičar Thomas W. Arnold,[30] od njega ju je preuzeo i h. Mehmed Handžić,[31] a detaljno razradio Aleksandar Solovjev.[32] Nešto u tom smislu navodi i Truhelka.[33] Uvažavajući ova imena, treba naglasiti da su njihova stajališta spadala u rezultate historijske nauke tog vremena, koje su novija istraživanja i interpretacije uveliko derogirale. Insistiranje na stajalištima Arnolda, M. Handžića i Solovjeva danas već ulazi u područje mitomanije, a takvih slučajeva zaista ima. Enver Imamović je, naprimjer, u nekoliko svojih radova isticao tezu o jednostranoj islamizaciji bogumila, odnosno o kontinuitetu bogumili/Bošnjani – muslimani/Bošnjaci, uključujući tu i podatke o "bir ugurden" prihvaćanju islama.[34] U udžbeniku historije za drugi razred gimnazije, autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovića (izdat 1994., u nekom školama još uvijek u upotrebi) proces prihvaćanja islama se, između ostalog, dovodi u vezu s vjerskim učenjem bogumila koje je u slučajevima bilo slično islamskom, a ponavlja se i činjenica koju je istaknuo Arnold, da su se bogumili navodno pet puta na dan molili i pri tome često padali na koljena, što bi trebalo predstavljati analogiju sa islamskim namazom. Autori još navode da je na islam prešao i veći broj članova feudalnih porodica, ističući primjer sina hercega Stjepana Vukčića Kosače (koji je kao Ahmed-paša Hercegović obavljao niz najviših dužnosti u Carstvu, između ostalog i velikog vezira), te djeca kralja Stjepana Tomaševića – Žigmund i Katarina.

Vrlo slično piše i dr. Salih Jalimam u svojoj Historiji bosanskih bogomila, ističući da "u istraživačkom pogledu, odnosu bogomilstvo-islam treba dodati još jednu bitnu karakteristiku. To su dovišta ili molitvišta, gdje su se obavljali određeni obredni postupci, prije svih molitve za kišu na grobljima bogomila". Nakon što je nabrojao petnaestak dovišta, dalje piše: "Najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica gdje /su/ se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici. Historijski je utvrđeno da je Ajvaz dedo bio bogomil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogomila".[35] Autor uopće ne navodi izvor na osnovu kojeg je "historijski utvrđeno" da je Ajvaz-dedo bio bogomil, a trebao je objasniti o kakvoj se to asocijaciji "na relaciji dedo-did" uopće radi, ovako čitatelj može shvatiti kako je naslov dedo koji se susreće u imenima mnogobrojnih "dobrih" i derviša koji su pokopani po turbetima i šehitlucima širom Bosne i Hercegovine nekakav bošnjački specifikum nastao ni manje ni više nego iz naslova poglavara Crkve bosanske. A zapravo je riječ o perzijsko-turkmenskom sufijskom naslovu koji je u prošlosti bio rasprostranjen među sljedbenicima raznih tarikata širom islamskog svijeta. Jalimam također piše da "historijski izvori iz tog vremena" spominju predstavnike uglednih feudalnih rodova koji su primili islam, ali ne navodi nikog drugog osim sina hercega Stjepana i Tomaševe djece, Katarine i Žigmunda (Sigismunda). I u gore spomenutom udžbeniku i kod Jalimama prepoznaje se tendencija da se prikaže kontinuitet između srednjovjekovne bosanske države i osmanske Bosne, odnosno između srednjovjekovnih Bošnjana (većinom bogumila) i muslimanskih Bošnjaka. U prilog takvom kontinuitetu ide činjenica da su članovi kraljevske porodice, kao i porodice najmoćnijeg čovjeka u državi, hercega Stjepana, prešli na islam. Kako su to učinili, spomenute autore kao da ne interesira. Povijesna je realnost da je hercegov sin na sultanov dvor dospio kao talac, dok su Tomaševa djeca zarobljena. Iako je Ahmed-paša Hercegović u više navrata bio i veliki vezir, a Sigismund pod novim imenom Ishak Kiral-oglu namjesnik u jednom anadolskom sandžaku, činjenica je da oni s Bosnom više nisu imali baš nikakve neposredne veze. Bez ikakve ograde, može se reći da iznošenje ovog primjera islamizacije na način kako to čine Pelidija-Isaković i Jalimam predstavlja bijeg iz realnosti i zalazak na područje mitskog.

Mnogi autori koji govore o bogumilima ili patarenima, odnosno o bosanskim hereticima uopće vrlo često prikazuju tu herezu kao homogenu vjersku zajednicu. To je u osnovi pogrešno mišljenje. Kod proučavanja procesa islamizacije treba imati na umu da su bosanski heretici – onaj dio stanovništva Bosne koji nije pripadao ni katoličanstvu ni pravoslavlju – bili podijeljeni u dvije skupine: pripadnike Crkve bosanske, odnosno strojnike, krstjane i goste, koji su predstavljali izabrani, relativno malobrojan sloj (elitnu sektu, riječima Nade Klaić), te mnogobrojne široke mase naroda koje su slijedile tu crkvu ne prihvaćajući ni katoličko ni pravoslavno "pravovjerje". Pripadnici Crkve bosanske, njezino svećenstvo – bez obzira na to jesu li uopće i koliko su njihova učenja bila dualistička – nisu pridavali veliku pažnju običnom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na pučka shvaćanja i običaje i oni, zapravo, "nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva".[36] To s pravom ističe i Ahmed S. Aličić, naglašavajući da su specifične prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja "gotovo potpune ateizacije masa", te da "društvo srednjevjekovne bosanske države nije uopšte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti", što vrijedi za sve dijelove bosanske države.[37] To je ujedno i ključna činjenica u procesu islamizacije, a ne nekakva sličnost islamskog i bogumilskog učenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, čak i oko središta katoličke akcije (franjevačkih samostana). Tu "zapuštenost" u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripešić koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoče i katolički izvještaji čitavo stoljeće kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska "zapuštenost" nije bila uzrok prelasku na islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima – željom za materijalnom dobiti, boljim društvenim statusom, pripadnošću državnoj vjeri, itd. Valja imati na umu da je prihvaćanje islama tih prvih konvertita bilo više deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve više i više shvaćali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konačnom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski običaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifičnosti dovele su do formiranja onoga što se može definirati kao "bosansko iskustvo u islamu", kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama, treba potražiti u specifičnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historičar ovom pitanju mora prići oslobođen ideološkog i dnevnopolitičkog balasta, bez religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u područje historijskih mitova kojima je južnoslavenska historiografija naprosto prožeta.



Napomene:

[1] Na osnovu toponomastičke građe, K. Draganović iznosi pretpostavku da su u sjevernim dijelovima Bosne bile prisutne zajednice muslimanskih etničkih skupina Kalisija i Pečeneza, koji su u XII i XIII stoljeću živjeli u Ugarskoj (Krunoslav Draganović, Katolička crkva u sredovječnoj Bosni, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., str. 717). To preuzimaju i dalje razrađuju i drugi autori (npr. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, str. 116-117; Muhamed Hadžijahić, Prvi susreti s islamom na Balkanu, u knjizi Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, izd. "El-Kalem", Sarajevo 1991, str. 19-28).

[2] O karakteristikama tih popisa postoji brojna literatura – v. npr. Predgovor Ahmeda S. Aličića u Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Monumenta turcica historiam slavorum meridionalium illustrantia, tomus octavus, serija II – defteri, knj. II, svezak I/2 (obradio dr. Adem Handžić), Bošnjački institut Zürich – odjel u Sarajevu i Orijentalni institut, Sarajevo 2000. Konvertite je u osmanskim popisima lahko prepoznati, po nemuslimanskom imenu oca, nekad prikrivenom eufemizmom Abdullah (=Božiji rob), ili pak po prezimenu, ukoliko je navedeno.

[3] Sima M. Ćirković, Srbi u hrišćanskoj ekumeni srednjega veka, iz knjige Rabotnici, vojnici, duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana, izd. Equilibrium, Beograd 1995, str. 385; up. Nedim Filipović, Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku, ANU BiH, Godišnjak, VII, Centar za balkanološka ispitivanja, 5, Sarajevo 1970, str. 156.

[4] Na primjer, Vasa Glušac, Milan Karanović, Svetislav Davidović, Petar Gaković i drugi. Neki od njih su štaviše pisali o mongoloidnim crtama lica kod krajiških Bošnjaka, te navodili raznorazna predanja tobože zabilježena od muslimana koja su išla u prilog njihovim tezama, kao na primjer ona o turskom ili anadolskom porijeklu muslimanskih rodova. Kasnija provjera takvih "predanja", međutim, pokazala je da su ona potpuno nepoznata u mjestima gdje su navodno zabilježena (Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih muslimana, Bosna, Sarajevo 1990, str. 9-14).

[5] Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, priredio Salih Jalimam, Historijski arhiv Tuzla, Tuzla 1997, str. 110 i 112.

[6] Bojan Aleksov, Poturica gori od Turčina: Srpski istoričari o verskim preobraćenjima, u knjizi Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 230-231. Ovaj rad vrlo dokumentovano i detaljno govori o mitskim predstavama o islamizaciji kod srpskih historiografa i pisaca uopće.

[7] Isto, str. 238.

[8] Isto, str. 240.

[9] Ta se teza, na primjer, jasno može uočiti u radu Pave Živkovića, Povijesne dimenzije i povijesno utemeljenje hrvatstva Bosne i Hercegovine, objavljenom u časopisu Hrvatska misao (br. 2, Sarajevo, siječanj-ožujak 1997). Katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine po Živkoviću – isto kao i Dominiku Mandiću – bili su još od srednjeg vijeka osviješteni Hrvati. Gazi Husrev-beg kod Živkovića nosi epitet "zloglasni". Cijeli spomenuti Živkovićev rad neodoljivo podsjeća na (naknadno umetnuto?) izlaganje Filipa Lukasa o hrvatstvu Bosne i Hercegovine (v. Filip Lukas, Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942, nap. 1, str. 46-52.) i primjer je kako nacionalizam ovladava historiografijom. Sličnih primjera se može naći, naravno, i kod historičara iz reda druga dva naroda Bosne i Hercegovine.

[10] Primjer je udžbenik Frane Sabalića, o čemu piše Damir Agičić, Bosna je... naša!: Mitovi i stereotipi o državnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udžbenicima povijesti, Historijski mitovi na Balkanu, str. 151

[11] Tako, na primjer, jedan dio predstavnika Katoličke crkve u Hercegovini žestoko se protivio ponovnoj izgradnji Careve džamije u Stocu (koju su tokom agresije srušili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane), navodeći kako je ta džamija navodno sagrađena na mjestu nekadašnje katoličke bogomolje, a sličan je slučaj bio i sa ponovnom izgradnjom Atik džamije u Bijeljini. Pojedinih slučajeva pretvaranja crkvi u džamije je svakako bilo (u Jajcu, Srebrenici, Bihaću...), ali postoji čitav niz predanja i pretpostavki o takvom činu koje nemaju historijsku podlogu (npr. o Jeni džamiji u Travniku). Možda bi autore koji neprestano lamentiraju za bivšim crkvama pretvorenim u džamije trebalo podsjetiti da je takva bila sudbina svih muslimanskih bogomolja u Slavoniji, Liki i Dalmaciji koje nisu uništene, pa čak i nekih u Bosni ne tako davno: Krajem XIX stoljeća, po dolasku austro-ugarske vlasti, jezuiti su u Travniku srušili Tophane džamiju i na njezinom mjestu podigli samostan i crkvu, a i u Zvorniku je jedna džamija pretvorena u crkvu (Memorandum podnešen Njegovom Carskom Veličanstvu caru i kralju Francu Josipu I. 10. juna 1901. godine u Beču i Memorandum podnešen Njegovoj preuzvišenosti ministru Kallay-u predan 10. decembra 1900. god. u Sarajevu od predstavnika i zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja, Novi Sad 1901., str. 51).

[12] Ante Škegro, Eliminacija Hrvata (i Srba) iz Bosne i Hercegovine na pseudoznanstven način, Bosna Franciskana, 10, Sarajevo 1998; objavljeno još i u časopisu Hrvatska misao, br. 11.12, Sarajevo 1999.

[13] Priče o nekakvoj grupaciji kojoj je Imamović glasnogovornik spadaju u područje teorija zavjere; da je Imamović u svojim stajalištima usamljen svjedoči i činjenica da je spornu knjigu Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne (Sarajevo 1998.) sam izdao.

[14] Vrhobosna/Sarajevo kroz stoljeća, uvodni tekst uredništva, Hrvatska misao, 11-12, Sarajevo 1999, str. 11.

[15] Navodeći Samardžićevo mišljenje o islamizaciji, Bojan Aleksov konstatira: "Uz sve transformacije koje je predstava islamizacije doživela tokom protekla dva veka prisiljavanje opstaje kao konstanta." (Poturica gori od Turčina..., str. 246).

[16] Milan Vasić, O islamizaciji u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41 (radovi sa naučnog skupa Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu), Sarajevo 1991, str. 426-427.

[17] Ivan Frano Jukić, Zemljopis i Poviestnica Bosne – citirano prema priređenim djelima Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo 1953., str. 343. Odrednica "Turci" kojom Jukić naziva bosanske muslimane ne označava njihovu etničku pripadnost, već samo vjersku. Po Jukiću, bosansko stanovništvo ili Bošnjaci pripadaju Slavjanima, odnosno njihovom ogranku Ilirima (tj. Južnim Slavenima), a dijeli se po vjerskoj pripadnosti na pripadnike zapadne crkve, rišćane i Turke, dok pored njih u Bosni još žive Cigani i Čifuti (Židovi), koje ne ubraja u Ilire. Ovakva podjela se može naći i kod drugih pisaca, poput fra Antuna Kneževića, na primjer.

[18] Isto, str. 295-296.

[19] Šarl Irijart, Bosna i Hercegovina – putopis iu vremena ustanka 1875-1876, Veselin Masleša, Sarajevo 1981., str. 97-100 i 117-119.

[20] Dragoljub R. Živojinović, Uspon Evrope 1450-1789, Matica Srpska, Novi Sad 1989.

[21] Safvet-beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne, Sarajevo 1900., str. 19. Taj tzv. Jeničarski zakon

[22] H. Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovačkih muslimana, separat, Sarajevo 1940. (ponovo objavljeno u Izabranim djelima, knj. II, Teme iz opće i kulturne historije, izd. "Ogledalo", Sarajevo 1999, str. 7-46).

[23] Osim toga, većina bošnjačkih historičara nastoji iz upotrebe izbaciti termin islamizacija, smatrajući ga neadekvatnim i neispravnim, budući da navodno podrazumijeva nekakvu prisilu. Valja, međutim, biti oprezniji i ustvrditi da pojam islamizacija – isto kao, naprimjer, pojam urbanizacija – a priori ne sadrži momente prisile. Oba ta procesa mogu teći pod prisilom, mogu teći organizirano, a bez prisile, a također i neorganizirano i stihijski. Na primjer, urbanizacija u prvom razdoblju socijalističke Jugoslavije (1945.-1953.) sadržala je u sebi brojne elemente prisile, kojom je vlast nastojala primorati seljačku radnu snagu da prijeđe u gradove i zaposli se u industriji. Kasnije, međutim, elementi prisile nestaju, a urbanizacija je sve jača – uslijed raznih stimulativnih elemenata.

[24] Handžić je u svojim djelima (od kojih valja posebno izdvojiti raspravu Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVI-XVII, Sarajevo 1970, te ranije spomenutu studiju Tuzla i njena okolina u XVI vijeku) ne samo ukazao na uzroke islamizacije, već i objašnjava neke pojave koje su uzimane u prilog tezi o prisilnoj konverziji. Na osnovu prvorazredne građe, on ukazuje da je većina franjevačkih samostana nestala ne zbog toga što su namjerno uništeni od strane muslimana, već zbog toga što bi islamizacijom i razvojem islamsko-orijentalnog urbanog kompleksa samostani često ostajali u središtu muslimanskog naselja, te bi se fratri sami povlačili. Isto tako, citira jednu ispravu Mustafa-bega Juriševića, tobožnjeg progonitelja kršćana, kojom ovaj daje poreske povlastice i olakšice laicima koji pomažu fratrima samostana u Donjoj Tuzli.

[25] Adem Handžić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991., str. 37 i dalje.

[26] Adem Handžić, O janičarskom zakonu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/1996, Sarajevo 1997, str. 141-150.

[27] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata DEMUS, Tuzla 2002., str. 187.

[28] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo 1998, str. 139-141.

[29] Nenad Moačanin, Islamizacija seljaštva u Bosni od 15. do 17. stoljeća: demistifikacija, Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1999., str. 53-63.

[30] Thomas W. Arnold, Povijest islama – historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo 1990., str. 235-238. Arnold je uočio neke dodirne tačke između islama i nekih dualističkih heretičkih pokreta, što generalizira i prenosi na Crkvu bosansku. Valja, međutim, naglasiti da – uprkos snažnim argumentima i zagovornicima dualističkog karaktera Crkve bosanske (najdosljedniji je ostao Sima Ćirković) – neki povjesničari smatraju da je ta vjerska institucija u dogmatskom pogledu imala malo zajedničkog sa dualističkim herezama na istoku i zapadu. Prijevod Arnoldovog djela objavljivan je tridesetih godina XX stoljeća u nastavcima u Glasniku Islamske vjerske zajednice.

[31] V. napomenu 22.

[32] Aleksandar Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1949, str. 42-79.

[33] Ćiro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., na str. 789-792.

[34] U članku Ko su bosanski muslimani, katolici i pravoslavci (Oslobođenje, 4. januar 1992.), referatu Odnos "bosanskog i muslimanskog" – kontinuitet, na Prvom kongresu bosansko-muslimanskih intelektualaca 22. XII 1992. (oba rada su objavljena u knjizi Korijeni Bosne i bosanstva – izbor novinskih članaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga, u izdanju Međunarodnog centra za mir, Sarajevo 1997.), te u kontraverznoj knjizi Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne (Art 7 Sarajevo 1998.), str. 52-60.

[35] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 189.

[36] Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1963, str. 108.

[37] Ahmed S. Aličić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 67.

[38] O tom "bosanskom iskustvu u islamu", da se još jednom poslužimo Cerićevim riječima, govori i jedna vrlo dobra kulturno-antropološka studija: Tone Bringa, Biti musliman na bosanski način, Dani, Sarajevo 1998.

Izvor: Institut za istoriju, Sarajevo

Bogumili

BOGUMILI
Bosanske medijevalne teme

Miroslav Krleza
Bogumilstvo ce ostati magistralom nase medijevalne proslosti, jer tek njegovim slomom svrsit ce na nasem podrucju sa Srednjim vijekom samostalan zivot narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohaca pocinje za nas fatalna atomizacija, koja ce svrsiti sa palanackim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljecu. Svijest o velikim razdob]jima proslosti nestat ce u sveopcoj slabosti pamcenja.
(1950)

Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta vec drzavno organizirana laicka pastva, koja je u medjunarodnim omjerima izmesu Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljecima optuzuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta.
(1951)



"Nek ti ova ruka bude znak da se zamislis nad svojim rukama"
Natpis na stecku-Radimlja kod Stoca


Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i artisticke strategije, koja ce trajati slijedecih dvjesta pedeset godina. Pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV, Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa citavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male brace (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu izmedu 1202-1339), otpoceli su svoju dvjesta pedesetogodisnju protubogumilsku ofenzivu za pobjedu ,"romanike i crkvenih veza" na citavom reljefu od Zadra do Krakova i od Kaloce do Jajca - contra hereticos Patarenos.
(1950)

Nase bogumilstvo vise je simpatiziralo s etikom novoga evanselja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se odresuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svjesnu i dosljednu, politicki organiziranu mrznju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske sizme i papinstva podjednako, nasa bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajuci monoteizam monopolom papinstva, ovi nasi laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grcku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanseoske socijalne ravnopravnosti, citali su evanselje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti nacin. Ne vjerujuci, da je Bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskoga biskupa smatrali savolskim simbolom negacije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom misljenju) propovijedao Novi zavjet.
(1950)

Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskreditiraju cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo.
(1917)

Bogumilska teza, koja se pojavila na klasicnom tlu grcko-latinske raspre, bila je politicka, da je papa savao sam i da je prepolovio zivo tijelo Kristovo upravo zato, jer je sotona sam.
(1947)

»itavi tehnicki fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za nasu hereticku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da su papa i patrijarh carigradski inkarnacija samog necastivog!
(1950)

Inocencije III vec je 1199. odlucio da svoj duhovni mac (gladius spiritualis) zamijeni materijalnim macem (gladius materialis), kada je naredio Inkviziciji da unisti ovu pogansku infamiju svima sredstvima, posto se utvrdilo, da na istocnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne bi bila hereticka. Od pada Zadra 1202. (sto ga je zauzeo duzd Henrik Dandolo sa francuskim i flandrijskim krizarima) pocinje na nasem reljefu novi ciklus ratova mletackih, koji traju daljnjih dvjesta godina, i nova serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na nasem terenu 21. XI 1202, to jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11. XI 1202! Jos se Zadar pusio u rusevinama i jos se nije usirila krv masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris vec ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila prosirila izmedu Splita i Trogira.

(1950)
Svi nasi historici (bez izuzetka), kada govore o patarenskom "krivovjerstvu", nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumacenje, kao da je toboze, nazalost, doista kao simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska hereza nije tipicno "nasa pojava", jer bilo sto, sto se javlja kod nas kao "krivovjerstvo", zapravo je "strano tijelo u okviru naseg historijskog razvoja". Da se stidimo necega sto se zove krivovjerstvo u nasoj historijskoj proslosti, da zalimo te nase davne "hereticke zablude", da ih zaobilazimo sordinantno kao macke oko dominikanskih lomaca, kao da tih lomaca i te hereze uopce nije bilo, smisla mnogo nema; upravo stoga sto je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grckih antiheretickih idiosinkrazija obje su nase klasicne, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne ili iz druge perspektive priznali bogumilstvo kao trecu komponentu, znaci odreci grckoj ili latinskoj misiji znacenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza rusi sve idealisticke aksiome nase moralne supstance na ovome svijetu, a takav nacin gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle - danas - materijalisticki.
(1957)

Bogumilski mramorovi



Bogumilski mramorovi bizarni su spomenici mracne, nagonske likovne sklonosti, pojave same po sebi neispitane koja ne predstavlja poglavlje samo u okviru nase likovne civilizacije. Ovi sarkofazi zavrijedili su opseznu analizu, kao citav kozmos tog patarenskog svijeta, koji pred nama stoji kao meteor iz dalekih i nepoznatih, azijskih, skitskih svjetova. Oni misticni krugovi, gradovi, konjanici, vegetacioni ornamenti, fantasticne ruke, koje propovijedaju do pet nama danas nepoznatih principa, stabla kao biblijski stilizirani svijecnjaci, citavi spratovi najraznovrsnijih motiva i dogasaja, sve je to koordinirano i ustalasano unutrasnjim ritmom cudne zakonitosti, koja je stvaralackom voljom fascinirala fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog stepena, te se nuzno odrazila u tim dokumentima, koji vec vjekovima cekaju svoje tumace u danasnjem svijetu tako okrutno gluhom za sva objavljenja nasih vlastitih ljepota.
(1942)

Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenisticke varijacije ducentistickog slikarstva po srpskim pravoslavnim zaduzbinama, gradile su se goticke katedrale i romanicke bazilike od Poreca i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaska krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora, do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo cime, sto je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjackih ili vizantijskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetickom obliku izmesu bosanskog krova i nordijske posmrtne kuce, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantasticnosti i u vertikalama cudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i privisenja. Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski nacin nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artisticke pobune ili revolucije, kao sto je to slucaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrckim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajuci Svetoga Oca savolom, oni su, vjerojatno, i cezaropapisticke umjetnicke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grckog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak narocitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za cetiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale pocele graditi desetak puta, ali su jalovi napori svrsavali s rusenjem objekata jos u temeljima. Mozda su to bile samo sopravvivenze - dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kaze pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguce. Za objasnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih rijeci: nordijski, vikinski motivi, praslovjenska plastika, gotski fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antickih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, venecijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd., itd.
(1951)

Komparativnim proucavanjem prosirio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odrazavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, cesto grubi, tako da vec svojom surovoscu djeluju monumentalno kao ploce kojima je zadatak da traju stoljecima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog.
(1954)

Sjeverni slovjenski dosljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog vizantijskog dalmatinskog temata, meso za galije mletacke i lomace latinske i grcke, u panici pred svima sto je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideoloskom vakuumu barbarske nepismenosti, kao sto se to misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodresivanje artiskim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumilskih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobicno zivo, cesto mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetnickog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu nacelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.
(1951)

Bogumilsko umjetnicko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahaci, obasjani mjesecinom, djeluju dematerijalizirano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. »ovjek ima osjecaj, da stoji nad rusevinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih dozivljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam dize zavjese nad izgledima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujuci detalji gotovo suvremene postimpresionisticke tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj kompendij znanja i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobicno visok umjetnicki potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je izmesu dogasaja i dozivljaja u umjetnickostvaralackom smislu ogroman raspon, pun najfantasticnijih mogucnosti, onda ovi umjetnici svakako nijesu bili kopisti artistickih kodeksa svoga vremena.
(1951)

Sve sto su nam bogumilski kipari (a ime im je legija: Bolasin, Bogacic, Dragoje Dijak, Grubac, Obrad, Prerad, Radoje, Ratko, Semorad, Zekan Moraca, Radic, Radan Hranic, Dragisa, Ugarak) ostavili, dokumenti su vedre slike o zivotu, gdje je sve skladno uznemireni ritam pojava i stvari, ornamenata, ljudskih likova, leoparda, konja i flore.
(1942)

Slobodni od svake lazne konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori su stvarali na nacin o kome misljenja mogu biti podvojena, ali da taj nacin nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo ustvrditi.
(1951)

Mozda ti spomenici zaista i nijesu otkrica nego samo imitacije danas nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znaci, da se time smanjuje artisticka vrijednost ove skulpture, koja nam u samoci bosanskih suma govori o tome, da je s ovom srednjovjekovnom nasom civilizacijom propalo mnogo vise nego sto nam je do danas bilo poznato.
(1951)

Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najviseg moralnog i estetskog autoriteta citavog svijeta, stoljecima. Za posljednjih osamdeset godina svelo se znacenje ove umjetnosti na pojam bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu rada u agrarnim juznoslovjenskim zonama s prirodnom jednostavnoscu primitivne pucke poezije. Izvan svake je sumnje, da su pojedine bogumilske nekropole s masom od po pet stotina mramornih monolita grasene kao jedinstvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznoscu svoje osnovne zamisli, prelazi svaku efemernost folklorne primjene.
(1951)

Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o zivotnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, zivotinja i bilja, ocit su dokaz jakog artistickog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljecima. Uslijed demonstrativno naglasene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spasavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se postuje sloboda savjesti i uvjerenja.
(1951)

Istina je, koju mozemo provjeriti vlastitim ocima, da su ova umjetnicka svjedocanstva strogo puritanska. Dinamika zivotnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego mracan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare kronike, opisujuci bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom.

Ove ruke na oklopima i na grobovima, ruke s macevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita, govore nam simbolicnim znacenjem viteskih srednjovjecnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svim moralnim autoritetima svoga vremena, ne priznavajuci nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wyclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije.
(1954)

Ove viteske, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se oprastaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskoga pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobracajca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teske desnice, sto nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava - tko bi to znao i mogao da kaze? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispruzile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoce da posvjedoce pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vjekovima.
(1954)

Ova skulptura je tendenciozna i propagandisticka. Ona ne priznaje kult smrti. Ona nacelno, bogumilski, upravo materijalisticki negira zaglupljujucu misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleci pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i cistih evanselista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajuci umorstvo najvecim grijehom, a cezaropapizam savolskom negacijom svih evanseoskih principa.
(1951)

Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonicne nizove, koji nam se danas usred bosanskih suma i planina u svojoj gordoj samoci javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pecat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.
(1954)

Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na nasem kulturnohistorijskom reljefu, stoji i danas pred nama kao monumentalan i zagonetno mracan spomenik, kao kiparski ingeniozno ostvaren sarkofag nad grobljem naseg umjetnickog i moralno-intelektualnog nonkonformizma, kojega je nestalo u maglama i pozarima davno prohujalih vjekova i katastrofa, tako simbolicnih za nasu mucnu i krvavu borbu, u cijem smo se vrtlogu izoblicili do sljepackih gusala, do raje, do Morlakije i do baroknog granicarstva, do tragicne sudbine uskoka, galijota, martoloza i grencera.
(1950)

Animalna, svjeza, neukrocena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu prezivjelo okrutni i pakleni "memento mori" crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupije podize tek pod protektoratom Alahovim.
(1951)

Bogumilski skulptori, slobodni od svake artisticke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti nacin, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici zivjeli su u izolaciji bosanskih planinskih suma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prasuma trajao je tri nedjelje.
(1951)

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klecala sklopljenih ruku u molitvi pred smrcu, i nema ni jedne u proskinezi pred velicanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i bozanskih namjesnika.
(1954)

Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija od lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od Iacoponea da Tadi do Cimabua, svijet bogumilskih mramorova na tako je ogromnoj distanci, te bi svako usporesenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnicka planeta ne krece se u svijetu mediteranskog sistema: "Stabat Mater Dolorosa", a da je bila odiozna vizantijskoj vlasteli i juznoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Dusanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i macem.

(1951)
Miroslav Krleza

Povijesni znacaj islama za jugoistocnu Evropu

Povijesni znacaj islama za jugoistocnu Evropu (s posebnim osvrtom na Bosnu)

Dr. Smail Balic je rodjen u Mostaru. Danas zivi kao umirovljeni nadsavjetnik austrijske Nacionalne biblioteke u Zwerndorfu kraj Beca. Dobitnik je "Austrijskog ordena za nauku i umjetnost 1. klase".
Dok citate ovaj tekst mozete slusati sevdalinku iz rodnog grada dr. Balica koju je na kompjuteru priredio mostarac Mirsad Gusic sada izbjeglica u Norveskoj. Pritisni ovdje

1. Najstarija proslost

Svoj relativno mirni smještaj u jugoistocnoj Evropi juzni Slaveni zahvaljuju arapskom zveckanju sabljom na juznom boku Bizantskog carstva. Trideset i tri godine poslije smrti vjerovjesnika Muhameda (571-632) u arapskoj vojsci sluze i skupine juznih Slavena. Vec u 10. stoljecu na tlu istocnog Rima ima dzamija. Osobito je osmo stoljece proteklo u znaku ucestalih susreta s azijskim narodima poput Pecenega, Baskira, Hazara, Oguza (Uza) i dr. Medju ovim šarenim elementima bilo je brojnih islamskih vjernika. Neki od njih naselili su se trajno u blizini ugarske prestonice Pešte, ali i u juznim granicnim oblastima, poimence u Srijemu, Macvi, sjeverozapadnoj Bosni i Beogradu. Stekli su ugarsko ime boszermeny ( izopoacenje od musulman) ili izmaelitak (Ismaeliti po praocu Arapa Ishmaelu). U starim se poveljama nalazi i ime Maghrebini što se po svoj prilici moze svesti na arapsku rijece magariba (strani legionari). Ovi ugarski muslimani odrzavali su zive veze s islamskim Orijentom. Znameniti arapski geograf YAQUT AL HAMAWI (umro 1229.) izvjestava o o upucivanju delegacije od cetrdeset studenata u Siriju i citira razgovore s njima.i Poznata su nam dva visoka dostojanstvenika iz onoga doba, maurski ucenjak HAMID AL-GARNATI, njegov datum smrti nam je nepoznat. Otac ABU-HAMID, poznat arapski knjizevnik, ostavio je sadrzajne biljeske na arapskom o zivotu i zbivanjima ovih islamskih zajednicaii U 13. st. dospjeli su Turkmeni iz Korasana bjezeci ispred Mongola u Dobrudzu. Moglo ih je biti 10 -12 tisuca. Medju njima je u Dobrudzu dospio i selldzucki kralj IZZADDIN KAIKAWUS II(1263/64), a poslije legendarni i od svih balkanskih muslimana veoma stovani svetac SARI SALTUK ( umro 1264.). Vecina ovih bjegunaca vratila se poslije u Aziju. I u juznim oblastima Balkana povremeno su boravili muslimanski doseljenici ili osvajaci. Ondje su muslimani poznati i pod imenom Agarjani (Aharjani) sto navodi na porijeklo Arapa od Ibrahimove djevojke Hagar.

2. Islamizacija

Kontinuirana povjest islama u jugoistocnoj Evropi pocinje pojavom Osmanlija na evropskom tlu. Islamizacija je vecinom protekla posve mirno. Taj je proces, kako smo vidjeli, u predosmanlijskih muslimana vec bio odavna zavrsen. Islam je ljude privlacio iz raznih razloga: u Bosni uglavnom kao protest spram ugnjetaca, koji su okupljali oko obiju velikih crkava, u Albaniji i Rodopskoj oblasti da bi se oduprli prijetecoj slavenskoj odn. grckoj asimilaciji. Vazan motiv za prevjeravanje bilo je izjednacavanje s natio militans koju su predstavljali muslimani. Tako nalazimo medju osmanskim dostojanstvenicima sinove Humskog vojvode i posljednjeg bugarskog kralja AHMED PASU HERSEKZADE (umro 1514.) i ISKENDER PASU (14. st.) sandzakbega u Samsunu. Senzibilnom i sjetnom BALIMU SULTANU (umro 1516.), jednom srpskom princu, dopali su se slobodoumni dervisi Bektasi pa je postao njihov drugi "utemeljitelj". Oba djeteta posljednjeg bosanskog kralja SIGISMUND i KATARINA takodjer su presli na islam, ali je njihova je daljnja sudbina nepoznata.

U jugoistocnoj Evropi je predrasuda o "prinudnom poturcivanju" Srba i Bugara veoma prosirena. Povezana je prisno s krivim predodzbama o "danku u krvi" i "izdaji vlastite nacije". Pod dankom u krvi se shvaca prinudna regrutacija djecaka za janicarske trupe. Zapravo je pristup islamu bio dobrovoljan u smislu postulata "La ikraha fi'd-din" ( U vjeri nema prinude, Kur'an 2:256). Regrutacija djecaka ( devsirme) spada samo u prvo razdoblje osmanske imperije i zbivala se u cetverogodisnjim ciklusima. U Bosni ovaj su proces dobrovoljno prihvacali i muslimani - a i mnogo Albanaca, koji su zivjeli na podrucju bosnjackog zivlja ( kao u Novopazarskom Sandzaku). Novovjernici nisu bili - a ovdje je posrijedi jedna veoma prosirena zabluda Srba - Srbi nego Bosnjaci. Ovo je prikupljanje djecaka, ostalo u shvatljivo zlom sjecanju, ali i izopaceno u povijesnoj svijesti pravoslavnog stanovnistva, bilo - kako pokazuju najnovija istrazivanja - posve drugacije nego kakvim se prikazuje u narodnoj pjesmi i literaturi. Uz ostalo je dokazano da je prakticki na 100.000 stanovnika uziman jedan jedini djecak.iii Institucija devsirme se na koncu pokazala korisnom po stanovnistvo. Tako je hrvatska republika Dubrovnik (Ragusa) i zahvaljujuci zalaganju AHMED PASE HERSEK- ZADE izdvojena iz osmanskih osvajackih planova. MEHMED-PASI SOKOLOVICU, (umro 1579.), jednom drugom Bosnjaku Srbi zahvaljuju obnovu Pecke patrijarsije 1557., postupak koji je bitno pridonio opstanku srpske nacije u osmanskoj eri. Devsirma je uostalom bila skroman, isprva vojni doprinos krscanskog stanovnistva - ukoliko se odnosio na nju - vojnoj moci drzave. Regutirani su djecaci od 8-18 godina gotovo podobni za vojsku, a ne, kako se krivo shvaca, mala djeca. Jedinci se nisu uzimali. Svrha regrutacije djecaka nije bila religiozna, nego politicka i vojna.


3. Osobiti slucaj Bosna: jedna se hereza siri

Vec s nastankom bosanske drzave (banovina Bosna) sredinom 12. stoljeca razvija se u toj zemlji jedan osobiti religiozni fenomen: "Crkva bosanska". Otada, pa do pada bosanskog kraljevstva godine 1463., ona ce uz dvije velike, katolicku i pravoslavnu, biti treca, mocna snaga u drzavi. "Crkva bosanska" razlikovala se u vjerovanjima i strukturi zajednice od bitno etabliranih crkava. Stoga su je nemilosrdno progonili. Bila je na svoj nacin "protestantska". Time je nalikovala islamu. Njeno vidjenje Krista bilo je donekle arijansko. Krist se kao najuzorniji Bozji stvor shvacao pretezno kao duh (ruh). Pripadnici Crkve- krivo nazvani bogumilima - molili su poput muslimana pet puta dnevno. Odbacivali su sakralno nasljedstvo velikih crkava. Vlastita misticna praksa smatrala se putem koji vodi u blizinu Boga. Time su bili u bliskom odnosu sa sufijima (misticima) u islamu. U vjersko-povjesnom smislu pripadnici se bosanske crkve, koji nestaju s historijske scene dolaskom Osmanlija u Bosnu u 15. stoljecu ubrajaju u katare ("ciste").

Isprva je bosanski islam bio mistican, nadalje, iskazivao je i neke gnosticke znacajke. U tome se javljao karakter njegovih stvarnih vjeroucitelja. Bili su mistici koji su u svoje religiozne predodzbe sviijeta unosili mnoge sinkretisticke elemente. Religiozna ekskluzivnost i netolerancija bile su im u pravilu strane. Shvacali su se religioznim tragacima za bozanskom istinom (falikun fi sabililah). Muhameda su Bosnjaci akceptirali tek kao sveca - jednoga novog u dugom nizu postojecih. Jos se i sada priprosti bosanski musliman zaklinje Sveca mi moga Muhameda. Slicno bektasijskim misticima, duhovnim skrbnicima janicarske trupe, bosanski muslimani su prije labavi nego li rigorozni u svojoj religioznoj praksi. Njihova ih narodna poezija predstavlja kao pristupacne, vedre i vinu ne protivne ljude. Rodjacke veze sa susjednim krscanima i Zidovima, dakako prvenstveno po zenskoj liniji, bili su u njih uvijek uobicajene.

4. Jug sazrio za prevrat

Latinska vladavina uspostavljena poslije 4. Krizarskog rata u Carigradu ( 1204. -61.) izazvala je u jugoistocnoj Evropi nezadovoljstvo i socijalne nevolje. Osobito je bio tezak polozaj seljaka u nasljednim drzavama gdje su vladala latinska feudalna gospoda. Dadzbine i prinudni radovi iscrpljivale su stanovnistvo. Tome su se pridruzivale provale ugarskoga kralja sve do Vidina u Bugarskoj i njegova trajna nastojanja da Bugare pokatolici. Odatle potjece izreka: "Bolje sultanov turban nego papina tijara". Zemlja je mnogim ratovima i pustosenjima ostala bez mnogih stanovnika. Osmani su samo ondje masovno naseljavali Turke. S novim elementima stigao je i islam. Ali novoj su religiji prisli i domoroci. Pogotovo zato sto su ponegdje javljale uspomene na islam kao nekadasnju religiju, tako i u slucaju "Vardarskih Turaka" / Vardarioti). Ti su Turci u davnim vremenima stupili u sluzbu Bizanta koji ih je naselio u Makedoniji. Navodno su i Albanci i Pomaci tek u 17. stoljecu primili islam. Ali jos su prije toga njihovi pripadnici dospjeli do utjecaja i casti u carstvu. Tako je koncem 16. stoljeca pjesnik UWEIS WEYSI mogao tugovati:
'Agebdir, 'izz ( devlete ?emi'an Armawud Bosnaq,
Ceker dewrimde dilletler, Saha, al-Resulullah.
"Neobicno da su u slavi i sreci sami Arnauti i Bosnjaci, dok potomci vjerovjesnika, o Boze, u moje vrijeme svakakve poruge trpe.
"Potomke vjerovjesnika" treba ovdje shvatiti ne samo kao Arape nego i Turke. Cuveni pjesnik TASLIGALI YAHIA, Albanac, umro je 1582., a veliki vezir SINAN PASA, takodjer Albanac, umro je u devedesetoj 1596.

5. Dvjestogodisnji mir

Time sto su dijelovi stanovnistva primili islam, odrzala se religiozna trodioba Bosne i njen kontinuitet. Smirene su obje velike crkve usmjerene na ekspanziju a u skladu s time i na agresivne postupke. Ostvaren je dugogodisnji mir (pax otomana). Francuski putnik LOUIS GEDOIN koji je 1623./24. putovao Balkanom, opaza da u gradu Beogradu, u kojem tada ima mnogo Bosnjaka, osim pravoslavaca mirno zivi i mnogo kalvinista i drugih "sektasa" iz susjedne Ugarske i Njemacke. Njihovi duhovnici mogu "posve slobodno besplodno raspravljati."

U isto vrijeme pisao je bosanski vezir WARWARI 'ALI PASA (umro 1647). cesto citirane stihove o vladavini sultana Ibrahima I. (1640-1648):
'Ageb emn u aman oldu deminde: Qoyun qurdiyle gezdi devetlinde

" U njegovo vrijeme nastade cudesna sigurnost i milost Ovca setase po carstvu zajedno s vukom"

Bosnjaci i drugi na islam obraceni narodi nisu izgubili nacionalni identitet. Mogli su se slobodno iskazivati. Osobito su Bosnjaci stekli mogucnost da se revansiraju za patnje koje su trpjeli kao heretici. Njihov je polozaj medju velikim crkvama ucvrscen. U tim se uvjetima ne moze govoriti o turskom podjarmljivanju Bosne. Bosnjaci su odlucivali o sudbini zajednicke drzave. Uvazavane su rijeci njihovih vezira i velikih vezira. Vise od 300 literata razlicite vrste i znacaja pridonijeli su kulturi. Pisali su arapski, turski, perzijski i bosanski. Uza sve to nije islam bio odlucujuca pokretna sila drzavne politike nego slava i cast vladajuce dinastije Osmana. Muslimani su se veoma malo brinuli za zivot i djelatnosti nemuslimanskih vjerskih zajednica. Dopustala im se posvemasnja autonomija. Tako je drustvo bilo nesmetano multikulturno i multireligiozno. Lessingova parabola o prstenu ciji je prapredlozak u Kur'anu 5:49 u ovom je drustvu vazila prije nego sto je napisana. Do vladavine sultana BAYEZIDA II., umrloga 1512. vladala je i u osmanskom carstvu posve liberalna, a poslije podnosljiva religiozna politika. Nasilnih prevjeravanja nije bilo. Naprotiv: povremene grupne zahtjeve za promjenom vjere sultani su sputavali vec iz privrednih razloga. Prijem djecaka u okviru opisanog procesa regrutacije pocivao je na serijatsko-pravnom principu da je svako ljudsko bice, po svojoj prirodi sklono islamu sve do zrelosti. Po shvacanju vlasti ti djecaci nisu bili krscani. A ako su potjecali od muslimanskih roditelja, onda je sve bilo jasno: pripadali su zajednici muslimana.

6. Odlucujuci motiv Osmanskih postupaka bio je drzavni rezon

Osmanska ekspanzija u zapadnu Evropu u osnovi nije bila motivirana, religiozno, nego starom mongolskom idejom velesile: vrhovnom vlasti dinastije Osman. Religiozna argumentacija pridosla je poslije. "Istina, islam je bio drzavna religija, istina je da su nemuslimani bili gradjani drugog reda, ali nisu ugnjetavani" s pravom zakljucuje becki turkolog HERBERT JANSKY, da bi onda izlucio odlucujuci zakon povijesti Osmana: "Prava idejna podloga nastanka i uspona osmanskog carstva bila je vjera u to kako je dinastija Osmana pozvana da zavlada svijetom, a izvor, iz kojega su ova vjera i na njoj zasnovane tradicije tekle, bila je u biti neislamska."
U tom smisliu osmansko se carstvo nije odrzavalo jedinstvenim pravnim sustavom. Elementi koji nisu pripadali drzavotvornom narodu smjeli su zadrzati svoje staro pravo. I inace je mnogo toga ostajalo po starom: domaci knezevi i kraljevi, drustvena struktura, religija. U nekim je drzavnim segmentima carstvo bilo kopija Bizanta. Osobito je polozaj pravoslavne crkve strsio u starom ruhu. Ekumenski patrijarh iz Fanara igrao je u Osmana ulogu maltene velikog vezira. Njegova je rijec bila odlucujuca u religioznim problemima krscana.
Zatecenim je religioznim zajednicama u principu davana autonomija, u njenim su okvirima mogli sprovoditi svoje vlastite zakone. Drzava se za crkvu brinula samo ukoliko je djelatnost ugrozavala interese drugih podanika. Postupala je po principu: "U vjeri nema prinude". Kako islam ne zna za misijske obveze, postuje svaki monoteizam, podstice na dijalog, polazi od civilno-pravnoga karaktera braka, drzavi je bilo relativno lako tolerirati multireligiozno i multikulturno drustvo, pa ga cak i unaprijedjivati.
Dakako, povijest je sa svojim usponima i padovima ispisivala ponekad i protivnosti. Nije nedostajalo izopacavanja i zloupotreba dobrih obicaja. Ali bio je nadjen modus vivendi izmedju muslimana i krscana. Svuda su ( a i sada su jos) - osim u rigoristickoj Saudijskoj Arabiji - pored dzamija i krscanske bogomolje i sinagoge. Izmedju 1523. i 1527. Osmanlije su naselile Srbe na hrvatsko podrucje oko Zrmanje i Cetine u Dalmaciji. Otada su izgradjene srpsko-pravoslavne crkve u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Biovcinom Selu, Mokrom Selu i nekim drugim mjestima. Usto su na pojedinim mjestima izgradjeni i samostani. Predrasuda je da su Turci poslije osvajanja neke zemlje obicavali razarati crkve.
Ako je neko mjesto bilo osvojeno poslije otpora, imali su doduse naviku da prvo jednu crkvu zaplijene i preobrate u dzamiju, ostale su ostavljali crkvenoj upravi. Dakako, drugacije se postupalo ako je stanovnistvo mjesto bilo napustilo. Sejh ul islamu ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU, jednom Albancu, (umro 1525.) i njegovoj se poboznosti treba zahvaliti sto nije doslo do protjerivanja ili cak likvidacije krscana na Balkanu na nacin protjerivanja Maura s Iberskog poluotoka. Osvetoljubivi ljudi predlozili su to tadasnjem vladaru sultanu Selimu I ( 1512-1520). Prije takve teske odluke sultan je vrhovnog zastupnika religije ZEMBILLI 'ALI EFENDIJU upitao je li takav postupak dopusten? Odgovor je dobio u obliku fetwe, obavezne religiozne odluke: Olmaz! ("Nedopusteno!") U obrazlozenju je navedeno da su krscani pod zastitom i imaju pravo na nepovredivost svoga polozaja. Ne smiju odgovarati za ono sto njihovi suvjernici cine negdje u svijetu. "I nijedan grijesan covjek nece ponijeti grijehe drugoga." ( Kur'an 35:18)

7. Koliko muslimana sada zivi u jugoistocnoj Evropi?

Islam je u jugoistocnoj Evropi brojno druga religija. Vecinom su muslimanske Republika Bosna i Hercegovina i republika Albanija. Po nacionalnosti, u tom dijelu svijeta osam milijuna muslimana Turci, od toga 6 milijuna u evropskoj Turskoj, milijun u Bugarskoj, 250.000 u Grckoj, 70.000 u Rumunjskoj, ostatak u Makedoniji i na Kosovu. Slavena islamske vjere ima oko 2,700.000, od toga 2,299.320 Bosnjaka, 290.000 Pomaka u Bugarskoj i oko 70.000 Makedonaca. Broj Albanaca koji se iskazuju kao muslimani ili sljedbenici sekte Bektasa ima 4,810.000. Od toga u Albaniji zivi 3 milijuna, 1,810.000 u Jugoslaviji. I desetine tisuca Roma koji zive u jugoistocnoj Evropi ispovijedaju islam.

8. Evropski islam u Bosni

Uslijed austro-ugarske okupacije 1878. Bosnjaci, pa i muslimani, stupili su u prisan kontakt sa zapadnoevropskom kulturom. Tada je medju njima potekao snazan proces evropeizacije. Stovise i religiozna je misao time znacajno zahvacena. Uslijed novoga kulturnog utjecaja doslo je do oduhovljenja religije. Do pocetka genocida protiv muslimana godine 1992. religija je spadala u intimnu sferu covjeka. Izbjegavani su simboli, nije bilo javnih manifestacija. Snazno je smanjena distanca prema Evropi dobrovoljnim preuzimanjem etike rada, pojma vremena, odjece, kalendara i drugih okolnosti zivota. Slika covjeka, opci vrijednosni sudovi, kriticna distanca prema tradiciji,dostigli su stupanj primjeren prosvjetiteljstvu, U medjuvremenu su nazalost, uslijed srpske agresije neki obicaji koji su poprimili divljacki karakter prodrli u ovaj zdravi svijet. Opci nacin misljenja koji u literaturi nalazi svoj najgovorljiviji izraz neopozivo je ostao evropski.iv Neposredno iskustvo u ophodjenju s Evropom koje traje tocno 120 godina i njene posljedice navele su predsjednika ALIJU IZETBEGOVICA da govori o evropskom islamu Bosnjaka koji se moze izraziti u korist Istoka i Zapada. "Mozda je bas nama bilo sudjeno" - zakljucio je svoja razmatranja - prikazati islam u novom i pravom svjetlu"v Slicno je 1986. pisao svicarski novinar i pozavatelj Balkana VIKTOR MEIER : "U bosanskom islamu pretezu one snage koje zele racionalan evropski islam a ne orijentalni fundamentalizam. Mozda ce ovaj evropski islam jednom biti cijeloj Evropi od koristi."

9. Iritantna uloga jednog religioznog imena

Vec jedno i pol stoljece politika i historiografija Srba i Hrvata osporavaju egzistenciju naroda Bosnjaka. Dok je u doba Osmanlija i (1463-1878) i u vrijeme austro-ugarske uprave (1878-1918) taj nacionalni identitet zajedno s bosanskim jezikom jos uglavnom bio poznat, vladajuci je kurs u obje Jugoslavije (1918-41) i (1945-92) i u kratkotrajnoj Hrvatskoj (1941-45) usmjeren na ignorantsku sutnju. Pripadnici ove narodne skupine - oni su identicni s muslimanima u Bosni i Hercegovini - u komunistickoj su Jugoslaviji dugo obiljezavani kao "nacionalno neopredjeljeni". Nisu bili zastupljeni u parlamentu. Ondje su kao njihovi zastupnici djelovali Srbi, Hrvati i pojedini Jugoslaveni. Krajnji izraz nasla je ova politika u podjeli Bosne i Hercegovine izmedju Srba i Hrvata 1939. godine koja je potrajala do nacistickog napada 1941. Time se zeljelo pokazati cija je zemlja. Podijeljena je tako kao da Bosnjaka odn. bosanskih muslimana uopce i nema. U sadasnjim neljudskim postupcima ova je politika pokazala svioje cudovisno lice.
Pocev od 1971. bosnjacki je identitet bio sluzbeno priznat, ali u krajnje iritantnom obliku. Smjeli su se nazivati muslimanima u "nacionalnom smislu". Za ovu zloupotrebu religioznog imena Islamsku zajednicu nitko nije pitao.
Bosnjackim muslimanikoji su primjerice imali posla na Orijentu, nisu su mogli nacionalno identificirati na osnovu sluzbenog obiljezja. U svijest islamskog svijeta pocinjali su prodirati kao Jugoslaveni ili, uslijed tvrdoglavo vodjene propagande nekih otudjenih emigrantskih skupina u Kanadi ili Sjedinjenim Drzavama Amerike kao Hrvati. Tome je pridonosila prvenstveno jedna "Hrvatska dzamija" u Torontu (Kanada) gdje su umjeli obmanjivati svjetsku javnost koristeci protumuslimanske sudske procese koji su u Jugoslaviji vodjeni od 1983. Kasnije se pokazalo koliko moze biti sudbonosnan ovako neobican put u nacionalnu emancipaciju. Iza nastanka "muslimanske nacije" skrivala se po svoj prilici namjera sprijeciti prisvajanja susjednih nacija ili ovjekovjeciti anacionalnost muslimana, odn. olaksati njihovo gasenje. Slucajem ovoga krivoga naziva potvrdjene su rijeci Alberta Camusa: "Mal nommer les choses, c'est ajouter au malheur de monde".

10. Povratak vlastitom povijesnom imenu

U Sarajevu se 29. rujna 1993. jedan posebno sazvan bosnjacki sabor odlucio za povratak povijesnom imenu. Zakljucak je sutradan potvrdio parlament. Otada se jucerasnji "Muslimani u nacionalnom smislu" sluzbeno i znanstveno nazivaju Bosnjacima. I pored nastojanja da se ova promjena obznani svijetu, o tome se u svjetskoj javnosti jedva zna. Jos uvijek se govori o muslimanima bez ikakve poblize ocjene. Pojedine agencije koriste okolisna obiljezja: "bosanska vlada pod muslimanskom dominacijom" Jos uvijek su dakle sitrom otvorena vrata etiketiranju tako nazivanih muslimana. Time su omogucena okrivljavanja i optuzbe. Onda se muslimanima pripisuje i udio u prinudnom pokrstavanju, progonima i ubojstvima Srba u drugom svjetskom ratu. Pritom se presucuje da su bosnjacki uglednici ove fasisticke postupke prema nevinim ljudima najostrije osudjivali i to u mnogim rezolucijama koje su tada pisane u cijeloj zemlji. U zlostavljanju Srba sudjelovale su i grupe muslimana, ali oni su bili hrvatski osvijesteni i kao takvi su prezirali volju svoga naroda. Bosnjaci nisu imali nista s tim zlocinima. Novotkriveno ime Bosnjak ima doduse u njemackom govornom prostoru ponesto pejorativan prizvuk - kao uostalom i sva imena naroda sa sufiksom - ak , ali drugi se ne moze naci. U zemlji je jos poznat naziv Bosnjanin, ali on je neprevediv u njemacki.
Povratak povijesnom obiljezju uslijedio je i pogledu jezika. Zove se bosanski ili bosnjacki. To jeste doduse jezik Hrvata i Srba, ali buduci da ga oni tamo nazivaju srpskim ili hrvatskim, pravo je i posteno da se varijanta koja se govori u Bosni naziva bosanskim Kada bi se u Bosni govorilo srpsko- hrvatski, znacilo bi da je zemlja pripada Srbima ili Hrvatima sto politicki ne bi bilo mudro. Bosanski se jezik iskazuje u ikavskom ili ijekavskom dijalektu - protivno ekavskom dijalektu Srba. Muslimani ne "gutaju" glas "h" u mnogim rijecima ( kao ajde umjesto Hajde, Adzic, umjesto Hadzic) dok je to u Srba normalno. U prvom izdanju srpskog rjecnika VUKA KARADZICA ova je srpska osobitost svuda vidljiva. Ima i drugih razlika. U svakom slucaju bosanski se barem toliko razlikuje od srpskog koliko i hrvatski. Fonoloski se tri nacina govora visestruko razlikuju. A svaki narod ima pravo jezik kojim govori, smatrati svojim iskonskim pravom i imenovati na odgovarajuci nacin. Jezik kojim govore Bosnjaci, nazivan je bosanskim ili bosnjackim. I u skolskoj se nastavi tako nazivao do 1908., i u Osmanskom carstvu i u Austro-ugarskoj monarhiji. "Dati jeziku ime naroda koji ga govori, izrazava nesto jednostavno i ocito. Ima jedan narod, a taj narod ima svoj jezik."

11. Na listi za odstrijel

Neprijateljstvo prema islamu najavljeno je sredinom 1979. kada je TITO u jednom govoru u Bugojnu osudio navodno nekorektno ponasanje nekih muslimanskih duhovnika. Malo prije toga u u sarajevskim je novinama "Oslobodjenje" objavljeno u nastavcima djelo "Parergon" knjizevnika Dervisa Susica. U njemu je globalno uloga hodza ( muslimanskih duhovnika) prikazana opasnom i protudrzavnom. Istovremeno su se u beogradskim novinama pojavili brojni napadi na "fundamentalizam", "panislamizam", i "islamski nacionalizam". Muislimanima su se podmetale teznje za stvaranjem "etnicki ciste" Bosne, koja se poslije preobrazila u grozna "etnicka ciscenja". Po ovim beogradskim pamfletima Bosna je "tamni vilajet" bez ikakve kulture. U Beogradu je objavljena knjiga MIROLJUBA JEVTICA "Dzihad kao moderni rat" u kojoj se islam prikazuje kao prijetnja Evropi. Dzihad - koji on krivo naziva "svetim ratom"- osnovna je obaveza muslimana. Jevtic ga shvaca kao religiozni rat u svrhu sirenja islama. Sve je to ponukalo vodstvo islama da organizira simpozij koji bi ove optuzbe zanijekao. Referati ovog simpozija objavljeni su pod naslovom: "Islamski fundamentalizam- sto je to?"
Vrhunac ocrnjivanja Islamske zajednice od strane drzave bilo je hapsenje Reis-ul uleme SELIMOSKOG 22. rujna 1991. Tada je vjerski vodja bio u posjetu Kosovu. Srecom je u zatvoru ostao samo jedan dan.

12. Fakti

Dogadjajima u Bosni prethodilo je jedanaest muckih ubojstava. Isprva se nije moglo ni govoriti o ratu. Prije bi se moglo govoriti o pokusaju jednoga genocida. Bosna nije zeljela rat. "Za rat su potrebna dvojica", govorio je predsjednik ALIJA IZETBEGOVIC. Ocito nije racunao s tim da je za zlocin dovoljan i jedan pocinitelj. Pri procjeni situacije stoga nije opravdano Bosnjake promatrati kao jednu od "zaracenih strana". Oni su, predvidjene zrtve planiranoga genocida. Agresor - ekstremni srpski nacionalisti s komunistickom podsvijesti - nasrnuli su na sve sto sacinjava bosnaki identitet. Osobito su se revno bacili na islam, muslimane i njihovu simboliku. Vec do sijecnja 1993. bilo je unisteno ili tesko osteceno tocno 1000 dzamija, dvije petine svih islamskih bogomolja u zemlji. Unistene su dvije znacajne institucije: Univerzitetska i nacionalna biblioteka i Orijentalni institut i njegova vrijedna i u svojoj vrsti jedinstvena zbirka dokumenata iz bosanske povijesti. Od osobito znacajnih dzamija unistena je dzamija iz Ustikoline iz predosmanskih vremena, Aladza dzamija u Foci, remek djelo osmanske arhitekture iz godine 1550, Alipasina, Slatinska i Carska dzamija, sve u Foci, Tesko su ostecene gotovo sve mostarske dzamije. Osobitom su se ljepotom isticale Karadjozbegova dzamija i Koski-Mehmed pasina (1550 i 1618).vi U Banjaluci su Vandali sravnili sa zemljom prekrasne dzamije Ferhadiju i Arnaudiju, da bi tako nastavili s ostalima. Gdje se god pojavio srpski vojnik, sve je muslimansko unistavano. Nisu postedjena ni groblja, prekopana su, ostaci leseva odvezeni na drugo mjesto, a nisani zdrobljeni strojevima. Na tim su povrsinama parkiralista ili parkovi.

13. Je li Bosanski rat bio Gradjanski rat?

Gradjanski rat je ratni sukob s vladom nezadovoljnih i zajednickim politickim predodzbama motiviranih gradjana radi nametanja tih predodzbi. Crta razgranicenja ide poprijeko involviranoga gradjanstva. Naprotiv, u Bosni je jedna etnicka grupa mocnika, razdvojena od vecine i radi odrzanja svojih pozicija moci postigla nacionalnu homogenizaciju. U tom se cilju i posluzila bezobzirnim iskorjenjivanjem susjednih etnija i razaranjem svih uporisnih tocaka njihova identiteta. Prisno je suradjivala s jednom armijom ciji je plansko srediste bilo izvan zemlje. Svi su zajedno tezili uspostavi Velike Srbije, tako da se oruzani napad na bosansko vecinsko stanovnistvo moze definirati samo kao agresija. Isprva je to bio nemilosrdan raspojasani genocid. Tek poslije, kada su se napadnuti uspjeli dici svoju vojsku, sukobi su poprimili karakter rata. Nazivati besprimjerno ubijanje u Bosni gradjanskim ratom bilo bi jednako nazivanju ustankja u varsavskom getu "gradjanskim ratom".
Bosanski genocid ima dugu predpovijest. Srpski historicari, poput MILORADA EKMECICA, shvacaju ga kao nastavak oslobodilackih ratova protiv Turaka. I to je protivno neodrzivim tvrdnjama paljanskih politicara da su krvava zbivanja gradjanski rat.Povijest poznaje pretece ovoga rata. MILOVAN DJILAS izvjestava o jednom od posljednih, onom u Sahovicima 1924: "Babes were taken from the arms of mothers and sisters and slaughtered their eyes...The beards of the Moslems religious leaderes ware torn out and crosse were carved into their foreheads. In one village a group was tied around a haystack with wire and fire set to it. Some later observed that the flames of burning men are purple".
Poslije Titove smrti 1980. srpski su se ekstremisti spremali za prodor u Bosnu. Otada se u masovnim medijima, prvenstveno u dnevniku "Politika" i u tjednicima NIN, "Duga" i "Svet" rasplamsavala divljacka propaganda protiv islama i muslimana pri cemu se uz ostalo, muslimane tretiralo kao naciju. Maska je posve skinuta kad je 1992. u sjeveroistocnoj Bosni registriran niz ubojstava bosanskih civila. I jedan je knjizevnik, ABDULAH KOVACEVIC postao zrtvom histerije. Kako je vec raceno, prije pocetka neprijateljstava, bilo je jedanaest ubojstava. Propaganda je neumorno isticala "islamski fundamentalizam". Ova optuzba, koja se jos uvijek povlaci masovnim medijima u svijetu uz druge krivotvorine povjesti i stvarnosti, tema su poblikacije koju je izdao bosanski novinar FAHRUDIN DJAPO
Ni ove postupke protiv jedne religije, ni potonje sistematske zlocine u Bosni, ukljucivo Novopazarski sandzak, uz njih svakodnevna ubojstva, silovanja i rusenja tudjih bogomolja Srpska pravoslavna crkva nije nikada osudila konkretno i nazivajuci pocinitelje.

14. Jedan pogled u daljinu

Onaj dio Bosne u kojem je legalna bosanska vlada uspjela odrzati svoju moc, pod stalnim je uvidom svjetske javnosti, sto u drugiom podrucjima nije slucaj. Ondje se pozorno registrira svako odmak od civilizacije i odmah publicisticki razvlaci. Istovremeno se podrucje srpskog entiteta i hrvatske para- drzave "Herceg-Bosna" ostavlja na miru, tako da se ondje "etnicka ciscenja" nastavljaju i tamosnji fasisticki rezuimi ucvrscuju. Svaki, ma kako bezaleni prijestup demokratskih pravila u multietnickoj se Bosni optuzuje kao diskriminacija nemuslimana dok su Bosnjaci izvan svoje okljastrene zemlje posve obespravljeni, ako ondje jos uopce i smiju egzistirati. Gotovo su svi postali zrtve protjerivanja ili iskorjenijvanja. Pozitivnost prava u Bosni se uglavnom zanemaruje. U izvjesnim se slucajevima neka zbivanja smatraju normalnim i nedostojnim spomena. Tako je na pr. katolicka crkva u Sarajevu uredila dobro opremljen Skolski centar s osnovnom skolom i gimnazijom, predstoji uredjenje istih ustanova u Zenici i Tuzli. Naprotiv, nezamislivo je uredjenje takvih centara Islamske zajednice u zapadnom Mostaru i ili Banjaluci.
Pojacano pridrzavanje religioznih islamskih propisa i pojacana prisutnost islama u ostatku Bosne naziva se fundamentalizmom. Zapravo su obje agresije, srpska i hrvatska planirale posvemasnje gasenje narodnog identiteta pa tako i ponasale. Otpor je bio neminovan. U religiji je nasao oslonac. Naprotiv, na nacionalno - religiozni fundamentalizam Srba i hercegovackih Hrvata jedva da se itko osvrce.
U borbi za golu egzistenciju svjetski je islam stao Bosnjacima uz bok akcijama pomoci od kojih neke nose i fundamentalisticke ideje. Izvjestan utjecaj bio je neminovan. Nestati mogu samo s konsolidacijoim privrede. One su Bosni tudje. Islamska zajednica je toga svjesna i nece se kolebati da liberalni hanefijski islam ponovo uspostavi.

Dr. Smail Balic

Bosnjaci - Europski muslimani

Povodom prvotiska HISTORIJE BOSNJAKA Mustafe Imamovica (Preporod, Sarajevo,
1997).

Dr. Fahrudin Novalic

"Ako bi se u najkracem htjela definirati historija Bosnjaka, onda bi se moglo reci da je to jedna prakticna neprestana borba za samoodrzanje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okruzenju, u toku koje je, uprkos svih ratova i stradanja, bosanskomuslimanski narodni genije stvorio zavidna djela, kako na polju materijalne, tako i duhovne kulture. Jos od Beckog rata (1683-1699) pa sve do danas traje ta stalna borba za opstanak i ocuvanje vlastitog duhovnog identiteta, bez obzira na unutrasnju stalesku i klasnu strukturiranost i intelektualnu diverzifikaciju bosanskomuslimanskog drustva." (572).

Imamovic je pisanje ove knjige poceo u najtragicnije vrijeme za bosnjacki narod, i kako sam kaze: "(...) osjecajuci da je to u tim trenucima moja duznost prema vlastitom narodu i carobnoj zemlji Bosni" (5). Autor je svjestan da ovo djelo nije konacna istina o historiji Bosnjaka, vec samo rezultat jednog istrazivackog napora u kontinuitetu nuznih nastojanja otkrivanja novih znanstvenih saznanja o nastanku i razvoju cjelovitog bosnjackog bica.

"Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzoticnom svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste (..., tendenciozna, F.N.) evrocentristicka zabluda i nacionalisticka balkanska propaganda, nastala zato sto se Bosna uvijek tesko otvarala spoljnom svijetu"(7). Bosna je prema nekom starom latinskom izvijescu terra interior. Unutrasnja zemlja (Lovrenovic, 1996:7). Vjerojatno se mislilo na zemljopisnu, zemljopisno-politicku i zemljopisno-strategijsku pojavnost. Zabluda je i to sto se historija svake zemlje i naroda, pa i Bosne i njenih naroda, a time i Bosnjaka pokusavala univerzalno periodizirati na stari, srednji i novi vijek, sto su Evropljani tokom posljednja tri stoljeca nametnuli svijetu kao vlastiti povijesni razvoj i kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Svaka civilizacija, region, zemlja, narod, imaju svoj stari, srednji i novi vijek. Zato je historiju Bosnjaka i njihovog zivotnog prostora nuzno odresivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, cija se razvijenost ili zaostalost nikako ne mogu procjenjivati uporesivanjem s glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Europe.

"Historija Bosnjaka moze se podijeliti u tri velika razdoblja:
(1) doba feudalne bosanske drzave;
(2) doba osmanske vladavine;
(3) moderno doba, koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas"

Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje faze. Osim toga, knjiga ima Uvod, Na kraju knjige (stanovita zakljucna misao), Kratice bibliografskog eseja, Bibliografiju, Index licnih imena i Index geografskih imena. Nuzno je istaknuti osobitu vrijednost i znacaj opsezne i opisne bibliografije (18 stranica), sacinjene prema kronoloskoj strukturi knjige, odnosno redoslijedu izlaganja po pojedinim njenim dijelovima i poglavljima.
Povijest Bosnjaka pocinje od kasnog rimskog carstva i juznoslavenskog ranog feudalizma i neprekidno traje sve do nasih dana . Historija Bosnjaka M. Imamovica je ne samo kronoloska rekonstrukcija/historija bosanskomuslimanskog covjeka, vec djelomicno i historija bosanskog covjeka uopce. Mozemo slobodno reci da je to svojevrsni ontolosko-antropoloski pristup u proucavanju povijesne sudbine bosanskih muslimana s refleksijom na susjedne zemlje i narode, zavisno od toga koliko i kako su se svi mesusobno susretali/komunicirali, sukobljavali, mirili i zivjeli jedni s drugima ili jedni pored drugih. Svaku historiju (drzave, drustva, naroda...) kao materijalnu tvorevinu/kulturu u sve tri njene vremenske dimenzije: proslost, sadasnjost i buducnost, kao vezivno politicko i kulturno-duhovno tkivo, manje ili vise, prozimaju ideje. "Neko je u nauci vec primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iscezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopoliticke ciljeve prezivjeli i ostali u povijesti. Drustvo ili narod bez ideja nema historije. Ova ce se historija, ne zanemarujuci bosnjacku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bosnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogucile da kao narod prezive i ostanu svoji na svome"

1. Termin

Etimolosko znacenje rijeci Musliman, autor objasnjava ovako: "Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bosnjake, potice od arapske rijeci muslim, sto je particip aktiva od rijeci islam, u znacenju 'predati se Bogu'. Rijec musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a oznacava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (musliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na juznoslavenskom etnickom i politickom prostoru dobio u posljednjih sto godina znacajne etnicke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, Sandzaku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom znacenju taj je termin pisan velikim pocetnim slovom, obicno kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimicno koristen i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko-muslimanska dijaspora uvijek i iskljucivo nazivala bosnjackim imenom. Isti je slucaj i u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Bosnjackom imenu priklonio se pocetkom sezdesetih godina dio politicke emigracije oko lista Bosanski pogledi"3 (12-13).

Za vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni (Bosanskom ejaletu ili pasaluku), koji je u razlicita vremena obuhvatao, osim danasnje Bosne i Hercegovine, i druge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. "Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegovacki, sandzacki i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etnickom, politickom i jezickom smislu smatrali i nazivali Bosnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim sluzbenim aktima. U mnogim sluzbenim spisima Porte bosnjacko ime se kao regionalna i narodna oznaka susrece u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u znacenju Bosnjaci ili 'bosanski narod')" (13). Isti naziv, tj. Bosnjaci ili "bosanski narod", koristio se u prepisci koju su Husein-kapetan Gradascevic i istaknuti pojedinci njegovog pokreta vodili s austrijskim vlastima i knezom Milosem Obrenovicem.4 Za Bosnjake se u svakodnevnom govoru i pisanoj rijeci upotrebljavao i naziv "turcin", kao vjerska oznaka - da su njihovi pripadnici "turske", tj. islamske vjere. Time su se pokusavali jasno razlikovati od pripadnika ostalih juznoslavenskih naroda istog ili zajednickog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. Naziv "turcin" cesto je imao i ima uvredljivo znacenje. I u osmansko doba Bosnjaci su se distancirali od naziva Turci. "Tako je zabiljezeno da su 1568. neki Bosnjaci odbili da u ispravu o zakljucenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina" (14).





Poslije austrougarske okupacije 1878. godine, za Bosnjake se poceo sluzbeno koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemackom Muhammedaner. Taj naziv narod nije prihvatio, a u upotrebu sve vise ulazi naziv musliman. Napisima u listovima Bosnjak i Behar, bosnjacka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaski i uvredljiv, izbaci iz sluzbene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bosnjackoj stampi i publicistici upotrebljava se iskljucivo rijec Musliman, sto je i narod prihvatio kao svoju suvremenu etnicki, odnosno, nacionalno-politicku oznaku (14). Naziv Musliman kao etnicko, odnosno nacionalno-politicko ime potpuno je afirmirano aktima Narodnooslobodilackog pokreta 1941-1945, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifasistickih vijeca Bosne i Hercegovine, Sandzaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifasisticke skupstine narodnog oslobosenja Srbije, istice autor. "U razdoblju izmesu 1947. i 1949. sluzbena je politika ustvari ukinula 'nacionalno ime' Musliman, priznato u toku NOB-e" (16) i poslije prvog poslijeratnog popisa stanovnstva 1948. vratila staroj praksi nacionalnog opredjeljivanja Bosnjaka.5 Nakon puno lutanja i nedorecenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i oznaciti bosnjacki etnos, "sluzbeno je krajem sezdesetih godina usvojena, vec od ranije u praksi rasprostranjena, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani. Svoju nacionalnu pripadnost i identitet Bosnjaci su iskazali i potvrdili popisima stanovnistva 1971., 1981. i 1991. godine. "Ime Musliman u prvom redu je proisteklo iz slozene politicke historije Bosne i Hercegovine, te opcenito muslimana na juznoslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etnickom, odnosno nacionalnom pripadnoscu od razlicitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne" (16).

U vrijeme raspada bivse Jugoslavije 1989/1990. godine aktualizira se upotreba naziva Bosnjak. U sirokom spektru razlicitih politickih i kulturno-duhovnih orijentacija politickih stranaka, drugih drustvenih grupa i politickih pokreta, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira se i razvija i bosnjastvo kroz razlicite politicke, historijske, filozofsko-socioloske, umjetnicke i druge intelektualne rasprave. Ucestalost upotrebe naziva Bosnjak i Bosnjaci, kao nacionalne oznake bosanskih muslimana, pocinje s oruzanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu travnja 1992. godine, s nevisenim genocidom nad Bosnjacima, kao i s organiziranim oruzanim otporom agresiji. "Na Drugom bosnjackom saboru 28. IX. 1993. u Sarajevu plebiscitarno je prihvacen naziv Bosnjak. To je samo potvrseno Daytonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI. 1995. godine" (17).

2. Nastanak i razvoj bosnjackog bica

"Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje, najstarija juznoslavenska ranofeudalna drzava" (27), dosta udaljena od tadasnjih civilizacijskih sredista, istoka (Carigrad) i zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politicki i kulturni utjecaji do nje sporo dolazili i slabo se osjecali.

2.1. Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska

Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti? Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci" (35). Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom obitelji, sirom rodbinom i sa vise od deset tisuca krscana. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je zapocela bliska saradnja izmesu rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su 'patareni' ili 'babuni', bilo muslimani, nije vise nikada prekidala" (33). Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vosenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).

Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama krstjana, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine krstjana, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. »in odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka" (35).

Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizirana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bosnjana ili Bosnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...). Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu." (45)

Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate, to je kralj Stefan Dragutin (...) trazio od pape da se dominikanci u Bosni zamijene franjevcima" (47). Papa je prihvatio i realizirao tu inicijativu, za koju je "prvi uvjet moguceg uspjeha u borbi protiv bosanskih heretika znanje jezika sredine u kojoj su oni djelovali" (47). "Prema nekim, po svemu sudeci pretjeranim procjenama, "franjevci su za oko 120 godina misionarskog rada, od 1339. do 1463. godine, uspjeli u Bosni obratiti na katolicanstvo 'preko 500.000 bogomilskih sljedbenika', sto je cinilo 'preko cetiri petine pucanstva u tadasnjoj bosanskoj drzavi'" (49). "Srpska pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvoseni u pravoslavlje" (53).

Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje islama i oblikovanje bosnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv, F.N.). Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom. M. Krleza o zanimanju F. Rackog za bogumilstvo kaze: "Da je bas jedan zagrebacki kanonik jedini osjetio bogumile, i to je jedan od nasih paradoksa" (Krleza, 1977:328). I dalje: "Racki. Franjo Racki. Jedan od nasih historijskih preteca: bogumilstvo. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku7, a to nam je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno i tek jucer. Ima tek da se napise hrvatska historija. Sve je jos uvijek na veoma bijednom, mucavom, barbarskom pocetku" (Krleza, 1977:17). "Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili islam. Sa pocetkom proucavanja osmanskih deftera pedesetih godina, ta je teorija jednostavno pala u vodu, mada je jos uvijek popularna mesu laicima i historicarima-amaterima" (90). Nema pouzdanih znakova niti podataka o tome da su se starjesine ili pripadnici Crkve bosanske priklonili Osmanlijama. "Upravo cinjenica da ni jedna od triju crkava nije na tlu Bosne i mesu bosanskim seljastvom imala osobito cvrst oslonac i znacajniji uticaj, omogucila je masovno prihvatanje islama.8 Sigurno je da su islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto misli i pise" (91-92). Bogumilstvo ne objasnjava ni zagonetku stecaka. "Kako je primijetio Noel Malcolm, bogumilstvo je bilo rasireno i po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, ali tamo nema nikakvih stecaka. Pored toga, na mnogim steccima uklesan je kriz, koji su bogumili odbacivali. Najveci broj stecaka sacuvan je u Hercegovini i potice s kraja XIV. i pocetka XV. st. kada je vecina bosanskog stanovnistva vec bila usla u katolicanstvo ili pravoslavlje. Odatle se u nauci danas opcenito vjeruje da svi motivi na steccima 'ne pripadaju jednom jedinom dekoratvno-slikovnom jeziku'. Na steccima se susrecu uklesani veoma razliciti motivi i simboli, od paganskih do raznih krscanskih, heretickih, ratnickih, cehovskih i drugih" (90). Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarsko-hrvatskih kraljeva i velikasa, kao i srpskih vladara koji su nosili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje, dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja.

2.2. Doba osmanske vladavine

Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti, postupno je nastajala i razvijala se po sadrzaju i obliku slozena, ali jedinstvena muslimanska zajednica. Autor o tome sazeto kaze: "Bosnjacka muslimanska zajednica, odnosno drustvo uoblicilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opca privrzenost osmanskoj islamskoj drzavi, cijim su posredstvom Bosnjaci postali muslimani i na taj nacin tijesno povezali svoju sudbinu s tom drzavom. Posredstvom islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i sire kulturno-duhovnu orijentaciju, F.N.) Osmanskog Carstva, Bosnjaci su usvojili jedinstvenu politicku ideologiju i ulazili u jedinstveni kulturni krug" (128). Na toj se osnovi formirao na tlu Bosne bosnjacki narod sa svojim manje ili vise prepoznatljivim politickim i kulturno-duhovnim interesima, i uopce vrijednosnim orijentacijama. "Bosnjacki je narod jos od srednjeg vijeka i pocetka osmanskog razdoblja bio klasno strukturiran. »inili su ga spahije, duhovna inteligencija (ulema), gradski slojevi, slobodni i zavisni seljaci (raja)" (128). Prihvatanje islama u Bosni bilo je proces cija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, cijem se proucavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine (139). "Ovi primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja islama u Bosni trajao 250 godina" (139-140). Moze se reci da "nisu vjerski, nego politicki razlozi bosanske krstjane priblizili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima islama" (150). Progonima i nasilnim pokatolicavanjem pripadnika Crkve bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati izmesu grube katolicke prozelitisticke kampanje dvojice posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu. Sirenje islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su bili sredista cjelovite gospodarske djelatnosti, a posebice trgovine, obrta, te zadovoljavanja svih osobnih i drustvenih potreba gradskog stanovnistva. U vecim su gradovima osim hanova, karavan-saraja, musafirhana, brojnih ducana razlicitih esnafa postojali i bezistani. Sve te gospodarske i kulturno-duhovne okolnosti omogucavale su sirenje islama.9 Neki historicari su pokusali naucnim metodama dokazati tezu da je prihvatanje islama u Bosni u neposrednoj vezi s ocuvanjem zemljisnog posjeda. Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uresenja osmanska Bosna u biti ostala feudalna, veoma rasparcana zemlja, kao u doba Kotromanica. Tu tezu Imamovic opovrgava, izmesu ostalog isticuci da takvo nastojanje "pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog vojno-administrativnog i zemljisnog uresenja. Svaki bosanski vlastelin koji se ukljucio u taj sistem, kao uzivalac timara i spahija, provodio je najveci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi kao ratnik-konjanik" (154). To znaci da je zivio od svoga, najcesce napornog rada. Vlastelin, koji se odlucio da se ukljuci u timarski sistem nije bio obavezan da postane musliman (154). Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom sirenju islama jasno je odgovorio i Vladislav Skaric jos 1940. godine. On je na osnovu "izvora ustanovio da je 'krivo misljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam sirio naglo i da je sluzbeno siren silom'. Tu cinjenicu Skaric potkrepljuje jednim logickim argumentom, koji je vrlo ocit, tj. 'da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hriscanina, niti bi bilo ni jedne crkve i manastira da je islam siren drzavnom silom'. Islam su jednostavno 'sirile prilike i ljudske okolnosti' " (168). Stav je autora, kako je svako nastojanje da se za cinjenicu masovnog prihvatanja islama u Bosni nase neko navodno historijsko objasnjenje usmjereno, u prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bosnjaka. U okolnostima cjelovitih drustvenih proturjecnosti toga doba, "se krajem XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovnistva, slavenskog porijekla i jezika. To je stanovnistvo u jezickom, etnickom i politickom smislu opcenito u Osmanskom Carstvu smatrano Bosnjacima, odnosno bosnjackim narodom" (180).

2.2.1. Pokret za autonomiju Bosne

Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeca javljaju se mesu Bosnjacima neslaganja i pobune na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi. Jos u prvoj polovini XVIII. st. zazivjela je u Bosni institucija ajanluka, kao novog oblika funkcioniranja lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Bunili su se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih reformi. Uz njih su se bunili i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. "Zamisljene i najavljene upravne i vojne reforme cinile su izlisnim, kako janjicarstvo tako i ajanluk" (334). Kapetani i ajani su se sastali u Tuzli krajem sijecnja 1831. godine i dogovorili da ne prihvate reforme,10 vec da se odupru, posebno formiranju nove vojske i nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog su vosu, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradascevica. Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglasavaju bosanskim vezirom. "(...), prema A. S. Alicicu, u Sarajevu 12. IX. 1831," (335), zvanicno se proglasava i javno objavljuje autonomija Bosne. Samo poslije nesto vise od osam mjeseci, 31. V. 1832. godine, turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom »engicem na celu nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno propao. Ipak Gradascevic je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati pokretu opcebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i Sandzak. Vuk Karadzic je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadasnju situaciju u Srbiji i Bosni sazeo u jednoj recenici: 'U Srbiji sve po starome, a sultan Bosnjake pokori sam' (337). Husein-kapetan je posredstvom covjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati.11 Ali, Austrija 'iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake' (337). Vrlo znacajna, ako ne i najznacajnija kulturna tekovina druge polovine 19. stoljeca mesu Bosnjacima je pojava suvremenog stamparstva, stampe i novinarstva kao profesije. Krajem svibnja 1866. pocela je u Sarajevu raditi prva suvremena stamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878. stampao uporedo na turskom i bosanskom jeziku i sluzbeni vilajetski sedmicni list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlazenja Bosnu su uresivali Mustafa Refet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurtcehajic i Kadri Carigradlija, slovoslogac turskog teksta u listu. Osim sluzbene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bosnjacki list, Sarajevski cvjetnik, ciji je izdavac i urednik bio Mehmed Sacir Kurtcehajic (341).

2.3. Austro-ugarsko razdoblje

Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je za Bosnjake veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim razlicitu kulturu i nacin zivota, koji su izazivali dramaticne i sudbonosne posljedice u zivotu ljudi. Jedna od tih pojava je i iseljavanje u Tursku, ciji su uzroci razliciti.12 Broj iseljenih Bosnjaka u toku ceterdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini krece se od 61.114 iseljenika, sto je zvanicni podatak austrougarskih vlasti do 300.000, sto je podatak koji se spominje u publicistici (371). Nakon aneksije BiH 1908. godine nastavilo se masovno iseljavanje Bosnjaka iz BiH u Tursku. Samo 1910. godine broj iseljenika dostigao je brojku 17.018. "Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo Austro-Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju" nastojeci "da na granicama Srbije, Bugarske i Grcke naseli, zbog odrzavanja ravnoteze prema tamosnjem hriscanskom elementu, muslimane iz Bosne i istocne Rumelije" (431). Bosna je u to vrijeme bila izlozena snaznim nacionalistickim pritiscima, od cijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj. Nakon preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom, Kállay je "polazeci od vjerske tolerancije i postivanja pariteta" pokusao u domacem stanovnistvu razviti i ucvrstiti osjecanje bosanske posebnosti, odnosno narodnosti.13 Takvo bosanstvo je krajem osamdesetih godina dobilo obiljezje "politicke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), ostro je napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi i publicistici" (374).
U unutrasnjem zivotu zemlje bosnjastvo je jasno doslo do izrazaja pocetkom devedesetih godina. Vec sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanovic-Ljubusak pokrenuo je list Bosnjak. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. VII. 1891. godine. Programska orijentacija lista bila "je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bosnjacima i njihovo priblizavanje evropskoj civilizaciji" (377). Prema Bosnjaku elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a faktori koji su odvojili Bosnjake od ostalih naroda su klima, mjesni obicaji i vjera. Prema Bosnjaku, "Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa kojima treba u slozi i ljubavi zivjeti, samo da i oni ostave na miru Bosnjake i ne naturaju im svoje ime" (379). "Bosnjastvo se moze posmatrati i kao mogucnost da se prevlada konfesionalna sadrzina nacije u Bosni i Hercegovini. Mesutim, ni jedan od nosilaca bosnjastva u sustini mu nije davao ovo znacenje. I kod lista Bosnjak, u pocetku, to sire znacenje bosnjastva vise je privid i odraz sluzbene austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bosnjak, i pored njegove uske drustvene pozicije, bosnjastvo je, prije svega, mogucnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i iskljucivo sredstvo odbrane njihove posebnosti" (382-383).

2.3.1. Bosnjacki autonomni pokret

Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocela je borba Bosnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku14 autonomiju. "Osnovni bosnjacki kulturno-politicki interes tog vremena odnosio se na rad i polozaj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdrzavanje skola i ostalih mearifskih i islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadrzaj tadasnjeg javnog zivota u Bosnjaka" (386). Autonomnom borbom poceo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja Bosnjaka. S pocetkom ove borbe javlja se i bosnjacko-srpska politicka suradnja. Ona je trajala vise godina i iskazivala se u nizu zajednickih politickih akcija. Srbi su ponudili bosnjackim predstavnicima nacrt ugovora o politickoj suradnji u kojem se na prvom mjestu trazila politicka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s bosnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rjesavanju agrarnog pitanja, te zbog prijedloga srpske strane da "sluzbeni naziv jezika u BiH bude iskljucivo srpski, te da se u javnom pismenom saobracaju, skolama i drzavnim organima koristi iskljucivo cirilica" (395). U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se veleposjednicka grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vosstvo autonomnog pokreta. Pocetkom prosinca 1906. godine na sastanku bosnjackih prvaka u Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih sloboda i uresenje agrarnih odnosa. Potaknuti vracanjem, 24. VII. 1908, na snagu liberalnog Midhat-pasinog Ustava iz 1876. godine od strane nositelja mladoturske revolucije, muslimanska i srpska narodna organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilicno heterogena grupa tzv. "naprednih Muslimana", kako su se sami nazivali. To su bili ugledniji rezimski orijentirani grasani, mesu kojima su se posebno izdvajali gradonacelnik Sarajeva Esad ef. Kulovic i tesanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mesic, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Basagic. Borili su se za odrzanje bosnjackog naroda u BiH i zastitu njegovih, prije svega posjednickih interesa. Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme djelovao je i drugi pokret "cisto kulturne prirode". "Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi bosnjacki knjizevni list Behar, osnovali potporno drustvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bosnjacki klub, vise citaonica i trezvenjackih drustava, Islamsku dionicarsku stampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradnicku zadrugu u selu Sijama kod Maglaja, tada kotar Tesanj itd." (410). Obavili su niz poslova koji se u historiji srednjoeuropskih naroda obicno nazivaju "kulturnim" ili "nacionalnim preporodom". Koncepcija bosnjackog kulturnog preporoda trebala je u narodu "razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bosnjackog narodnog bica. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te islam predstavljaju tri bitna elementa bosnjackog nacionalnog omesivanja" (410). Iz toga i proizilazi posrednicka uloga Bosnjaka izmesu zapadne i istocne kulture, koje ce se pokretaci i nosioci bosnjackog preporoda dosljedno drzati i prakticno ostvarivati kroz svoj casopis Behar. "Napredni Muslimani" su 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku, na cijem celu je bio Adem-aga Mesic. MNS je podrzala aneksiju BiH, koja je proglasena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Mesicevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prorezimsku politiku, zbog cega je bila krajnje nepopularna u narodu. "Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nesto prije prvih saborskih izbora MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka (MSS)" (417). Bosnjacki autonomni pokret "je nastao iz dubokih unutrasnjih potreba naroda i rezultat je cinjenice da se zivot Bosnjaka kretao jos u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikracena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrozene" (396). Primjereno nastalim politickim i drugim promjenama Bosnjaci su bili svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politicki razvijati i afirmirati. "Politicko vosstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno kaze da je jedini izlaz prihvatanje evropskog nacina zivota, uz jednovremeno ocuvanje vlastite narodne bosnjacke tradicije (...). Otvorenim pismom Serifa Arnautovica Muslimanima na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simbolicnim nazivom Vakat, 2. I. 1914, on to porucuje svim muslimanima koji su usli u sastav raznih balkanskih drzava i opominje ih da Bosnjaci imaju u tom pogledu 30-godisnje gorko iskustvo" (455). Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom ratu balkanski saveznici su srusili "europsku Tursku". U Drugom balkanskom ratu Turskoj su pripali Edirne i istocna Trakija, pa je uspjela zadrzati status europske zemlje.

2.4. Razdoblje Jugoslavenske drzave

Drzava Srba, Hrvata i Slovenaca, ciji je sastavni dio bila i BiH osnovana je 29. X. 1918. godine. Za predsjednika Narodnog vijeca SHS, kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj drzavi, izabran je Anton Korosec, a za potpredsjednika dr. Ante Pavelic (zubar) i Svetozar Pribicevic. »inom ujedinjenja 1. XII. 1918. BiH je usla u sastav jedinstvene jugoslavenske drzave. "Tadasnja vladajuca ideologija nacionalnog i drzavnog unitarizma nije priznavala postojanje posebnih nacija, vec samo triju 'plemena': Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog 'jedinstvenog jugoslavenskog naroda', a u slucaju Bosnjaka i cinjenicu da oni kao muslimani predstavljaju odresenu kulturno-vjersku grupu" (492). Na toj osnovi formirana je upravo u Sarajevu 15. II. 1919. Demokratska stranka, kao potreba i izraz koncepta centralistickog drzavnog uresenja. Istovremeno u Sarajevu su ujedinjene sve dotadasnje bosnjacke lokalne politicke organizacije u jedinstvenu politicku stranku Bosnjaka na podrucju BiH, pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), ciji je osnovni okvir politickog djelovanja bila borba za nedjeljivost i autonomiju BiH. U to vrijeme je obnovljena stara Hrvatska narodna zajednica, koja se kasnije podijelila na Hrvatsku tezacku stranku i Hrvatsku pucku stranku. Sve tri ove stranke zalagale su se za autonomisticko, odnosno federalisticko drzavno uresenje (494). U takvim drustvenim okolonostima pojavio se i novi strogo centralisticki i unitaristicki Ustav. Njegovo izglasavanje upriliceno je na Vidovdan 28. VI. 1921, pa je po tome i nazvan Vidovdanski ustav, koji je dalekosezno zacrtan u duhu mitskog srpskog zavjeta. Uvodnik u radikalnom listu Samouprava, u povodu donosenja Vidovdanskog ustava, imao je naslov Ovogodisnji Vidovdan povratio nam je Carstvo. Politicki zivot u kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obiljezen "haoticnoscu, bezobzirnoscu i represijom vladajucih krugova i krajnjom kraljevom samovoljom" (499).
Za Bosnu i Bosnjake javlja se novi nepovoljni politicki dogasaj - osnivanje Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, istog dana kada su predsjednik vlade Dragisa Cvetkovic i vosa HSS-a dr. Vlatko Macek potpisali sporazum o: 1) osnivanju koalicione vlade Cvetkovic-Macek i 2) osnivanju Banovine Hrvatske. Tim cinom je izvrsena podjela Bosne i Hercegovine, sto je izazvalo nezadovoljstvo i ostro reagiranje Bosnjaka. Dr. Mehmed Spaho, vosa JMO, upozorio je Cvetkovica da se ne cine koncesije na racun BiH.
Bosnjacka inteligencija je tokom dvadesetih godina bila podijeljena u odnosu prema Atatürkovim reformama, odnosno sekularizaciji Turske, na moderniste ili reformiste, na jednoj, i tradicionaliste ili konzervativce na drugoj strani. Modernisti su se javili kako mesu svjetovnom inteligencijom, tako i mesu ilmijom. "Mesu svjetovnim modernistima najaktivniji su u dvadesetim godinama bili Dzevad-beg Sulejmanpasic i Edhem Bulbulovic. Njihovim zalaganjem osnovan je u januaru 1928. jedan intelektualni krug, pod nazivom Reforma - organizacija naprednih muslimana. Krug je krace vrijeme izdavao i svoj list pod nazivom Reforma" (522). Programska orijentacija Reforme imala je tri osnovna cilja: Prvi, vjersko-prosvjetni - osuvremenjivanje vjerskog odgoja Bosnjaka, sto je na prvom mjestu podrazumijevalo modernizaciju i osuvremenjivanje vakufa, iskorjenjivanje predrasuda i praznovjerja. Drugi, otkrivanje i emancipacija bosnjacke muslimanske zene, njenim skolovanjem i uvosenjem u privredni i socijalni zivot. Treci, pitanje nacionalne smosvijesti, sto je sadrzavalo problem polozaja Bosnjaka izmesu slavenstva i orijentalnog arapsko-turskog svijeta, kao i izmesu Srba i Hrvata. U tom smislu reformisti su inzistirali na nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka, tako da oni kao "autohtoni elemenat" vide u Jugoslaviji svoju pravu i jedinu domovinu. Pitanjem polozaja BiH i njene autonomije nisu se bavile samo grasanske stranke i grasanski politicari. Njime se stalno bavila i tada ilegalna Komunisticka partija Jugoslavije. Na njenu inicijativu bosanskohercegovacka studentska omladina obratila se otvorenim pismima narodu, u prosincu 1937., ozujku 1938. i prosincu 1939. godine. Ta pisma potpisalo je 509 studenata iz BiH (studirali su uglavnom u Beogradu i Zagrebu), svih nacionalnosti: Srba, Bosnjaka, Hrvata i Jevreja. "Oni u tim pismima, kao ljudi 'kod postojbine, a bez postojbine', iz osjecanja i duznosti, prava i potrebe, zahtijevaju autonomiju Bosne i Hercegovine" (...) Oni se odlucno izjasnjavaju protiv svakog etnocentralizma, svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Samo uz te pretpostavke BiH moze zauzeti 'mjesto koje joj po njenom posebnom polozaju pripada'. U pismima se posebno istice da je BiH u tadasnjoj grasanskoj politici 'predmet nepostedne trgovine i potkusurivanja'. Trazi se rjesavanje narodnih problema 'unutar postojecih drzavnih granica na osnovu demokratije i ravnopravnosti naroda' " (523). Pisma studentske omladine ukazala su na historijsko i egzistencijalno zajednistvo naroda BiH. Njihov razmjestaj u BiH ne dozvoljava da se izmesu njih povlace administrativno-politicke granice. To zajednistvo potpisnici pisma nisu vidjeli samo kao aktualnu/kratkotrajnu potrebu, vec i kao opredjeljenje za buducnost. "Ovim pismima u komunisticku publicistiku uvedena je kategorija 'narodi Bosne i Hercegovine', kao izraz njene konfesionalne i etnicke slozenosti. Na drugoj strani, uvedena je kategorija samosvojnosti BiH. Ta samosvojnost bila je pretpostavka za rjesavanje njenih nacionalnih i drzavnih odnosa" (524). Raspadom Kraljevine Jugoslavije i proglasenjem Nezavisne Drzave Hrvatske, Njemacka i Italija su BiH prepustile Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj. U NDH, Bosnjacima se "otvoreno negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet". "Pavelic je 14. VIII. 1941. primio predstavnike bivse JMO (Jugoslavenske muslimanske organizacije, F.N.), sa Dzaferom Kulenovicem na celu, cime je dio vosstva stranke pristao uz ustasku NDH i stavio se u njemacku sluzbu"14 (533). Zbog toga je Kulenovic naisao na ostru osudu iz redova bivse JMO. Svoje zlocine nad Srbima, Jevrejima i antifasistima svih nacionalnosti ustase su od pocetka kukavicki i mucki nastojale i dijelom uspijevale pripisati Bosnjacima, kako bi onda ovi bili izlozeni cetnickoj odmazdi" (534). Ustase su cestim nosenjem "muslimanskih znamenja", kao sto su fesovi i mesusobnim dozivanjem navodnim muslimanskim imenima od pocetka nastojale kompromitirati Bosnjake (534). Ustase su brojne Bosnjake kao muslimane otpremile i ubile u ustaskim logorima u Jasenovcu, Gospicu, Staroj Gradisci, Bosanskoj Dubici ili na drugim mjestima (534). "Veci broj Bosnjaka ustase su, pod vosstvom Maksa Luburica, svirepo poubijale za vrijeme posljednje faze svoje strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine" (534-535). Vecina bosnjackog naroda koja nije prihvatila NDH i njenu politiku borila se za samostalnu BiH, i smatrala je da se u svim ugrozenim podrucjima Bosnjaci moraju naoruzati i sami braniti. U mnogim krajevima, posebno na selu, doslo je do formiranja "muslimanske milicije", koja je stitila svoja mjesta od mogucih napadaca, a posebno od cetnika. U pojedinim slucajevima ucestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. Najveci je dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943., pristupio partizanima. Znacajan broj Bosnjaka se od pocetka ustanka borio u sastavu partizanskih jedinica. Oko 50 Bosnjaka je proglaseno narodnim herojima.

3. Borba Bosnjaka za opstanak

Krajem 17. stoljeca zaostrava se kriza osmanske drzave, koja se posebno ispoljava u Bosni, tada granicnoj provinciji "Carstva, izlozena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno pocinju progoni Bosnjaka i genocid nad njima kao muslimanima"15 (290). Ideoloski izvori genocida nad Bosnjacima i drugim narodima u suvremeno doba sadrzani su u zelji balkanskih, "prije svega srpskih i crnogorskih vladajucih struktura" (291) da njihovim istrebljivanjem stvore svoje etnicki ciste teritorije, odnosno drzave. Proces protjerivanja i istrebljivanja Bosnjaka otvoren je tzv. "'istragom poturica',16 ustvari pokoljem Bosnjaka u staroj Crnoj Gori pocetkom XVIII. stoljeca. "Pokolj Bosnjaka u Crnoj Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila Scepcevica Petrovica (...) U historijskoj se literaturi spominju razlicite godine u kojima je izvrsen pokolj nad Bosnjacima, od 1702. do 1708. godine. Vecinom se smatra da je vladika Danilo na Bozic 1702, na samo Badnje vece ili pred zoru, isjekao 'sve Turke' u Crnoj Gori. To se misljenje zasniva na jednom zapisu, koji navodno potice od samog vladike Danila, u kojem on prica o izgonu 'Turaka' upravo 1702. godine"17 (291). "Kako je opjevani pokolj nad Bosnjacima izvrsen uoci Bozica, to su srpski i crnogorski cetnici, kad god su mogli, slijedili tu tradiciju i u Drugom svjetskom ratu svoje koljacke napade na Bosnjake zapocinjali na pravoslavno Badnje vece.18 Takvo stanje duha Krleza je jednom prilikom nazvao 'krugom turske magije'. 'Kako se fascinantni krug turske magije', pisao je Krleza, 'jos uvijek nije ugasio u nasim svijestima, vise od svega govori Njegos, cije parole jos danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu govori o neposredno zivim politickim problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljece'" (293). U svim ratnim stradanjima i nevoljama Bosnjaci su najteze podnosili opasnost od nasilnog prevjeravanja/pokrstavanja (290). Tokom Kandijskog (1647-1660), i Beckog rata (1683-1699), a posebno poslije njih, znatan dio bosnjackog stanovnistva u okolnim je zemljama vec tada potpuno istrijebljen. U ratovima i drugim nevoljama u iscrpljenu i skoro nebranjenu Bosnu 1697. godine sa oko 8000 vojnika upada austrijski feldmarsal princ Eugen Savojski, usput harajuci i paleci mjesta kroz koja je prosao na putu ka svom glavnom cilju - Sarajevu. Predvecer, 23. listopada, Sarajevo je gorjelo.19 "'Prepustili smo', zapisao je Savojski, 'grad i svu okolicu vatri'. Dok je grad gorio 'jurisni odred' je progonio njegove stanovnike. Jurisnici su se vratili 's bogatim plijenom i mnogo zena i djece, nakon sto su pobili svu silu 'Turaka'", (288). "Tokom XVIII. st. Bosnjaci su izdrzali tri velika rata s Austrijom i Mlecanima: 1714-18., 1737-39., te 1788-91. godine. Od presudnog je povijesnog znacaja posebno bio rat 1737., kada su Bosnjaci kod Banja Luke do nogu porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku kada im je car Karlo VI. svojim proglasom uoci pohoda na Bosnu zaprijetio fizickim unistenjem, ukoliko se ne odreknu islama" (572).

3.1. Zacarani krug (ne)priznavanja

Konstituiranjem drzavnosti BiH dovrseno je donosenjem prvog Ustava Narodne Republike BiH 31.12. 1946. godine. Kao rezultat Narodnooslobodilacke borbe je stvoren drzavnopravni okvir, koji je Bosnjacima omogucavao u nacelu svestrani ekonomski, politicki i kulturno-duhovni razvoj. U prvim poslijeratnim godinama obnovljeni su, na nacelima odvojenosti crkve i drzave, slobode svijesti i vjeroispovijesti, proklamiranim Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika, organizacija i rad Islamske vjerske zajednice. Prilikom prvih poratnih popisa stanovnistva u Jugoslaviji, Bosnjaci su se mogli "opredijeliti", bilo vlastitom voljom bilo administrativno kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati, Crnogorci...) ili da ostanu "neopredijeljeni". Pri popisu stanovnistva 1953. godine za sva lica jugoslavenskog porijekla, "koja nisu blize nacionalno opredijeljena", a to se prije svega odnosilo na Bosnjake, uvedena je nova statisticka kategorija "Jugoslaven-neopredijeljen". Takvih Bosnjaka bilo je 998.697 (u BiH - 891.800). U 1961. godini prvi put uvedena je statisticka odrednica "Musliman u etnickom smislu". Takvih je bilo 972.960 (u BiH - 842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH 265.731 musliman izjasnio kao "Jugoslaven-nacionalno neopredijeljen" (563). Pocetkom sezdesetih godina jedna grupa bosnjackih intelektualaca u emigraciji odlucno se vraca bosnjastvu, kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji (Adil Zulfikarpasic, u clanku u casopisu Bosanski pogledi, i dr. Smail Balic u knjizi na bosanskom jeziku Kultura Bosnjaka). Od tada se o sudbini, karakteru i sustini bosnjackog bica javljaju razlicita znanstvena, publicisticka i umjetnicka djela poznatih i priznatih bosnjackih i drugih autora. Na neodrzivost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja Bosnjaka, dva je puta eksplicitno i jasno upozorio i Josip Broz Tito, "prvi put na II. plenumu CK SKJ, u novembru 1959, a drugi put na VII. kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine" (564-565). U zakljuccima 17. sjednice CK SK BiH, u veljaci 1968, izricito se kaze da i historija i "danasnja socijalisticka praksa" potvrsuju da su "Muslimani poseban narod" (565). Bez obzira na formalno-politicko priznanje Muslimana/Bosnjaka, sadrzinski i sustinski im je poricana svaka etnicka, povijesna i kulturno-duhovna samoidentifikacija i autohtonost.20 Za skolsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bosnjaci ili muslimani nisu postojali u strukturi naroda Jugoslavije (565). "Mnogi ugledni knjizevnici, pjesnici, javni i kulturni radnici opredijelili su se kao Srbi i Hrvati, pa je tako i njihovo stvaralastvo tretirano kao sastavni dio srpske, odnosno hrvatske kulture"21 (Durakovic, 1993:196). Na negiranju bosnjacke autohtonosti osobito je radilo mesusobno cvrsto povezano velikosrpsko nacionalisticko jezgro unutar Saveza komunista, koje putem partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemoguciti kulturno-politicku afirmaciju Bosnjaka. "Iz tog neformalnog velikosrpskog udruzenja unutar Saveza komunista nastala je 1990. teroristicka Srpska demokratska stranka" (567). Nepriznavanje Bosnjaka kao autohtonih europskih muslimana cijelo vrijeme se kretalo u pravom circulusu vitiosusu njihovog prisvajanja i nacionalnog asimiliranja, kako po velikosrpskoj tako i po velikohrvatskoj posesivno-strateskoj koncepciji prisvajanja ili podjele Bosne. Nepriznavanje i instrumentalizacija Muslimana/Bosnjaka potvrsivali su se kao "kljuc Bosne". Bosnjake je jednostavno trebalo zatrti (573). To se pokusalo i u agresiji na BiH, 1992-1995. godine. "Bosnjaci su tom planu pruzili odlucan otpor i uz ogromne ljudske zrtve sprijecili njegovu realizaciju u predvisenom obimu i obliku. Ideja Bosne i njene drzavnosti su tako odrzani i ocuvani" (573).

3.2. Bosanski jezik

Jezik kojim Bosnjaci govore je u srednjem vijeku "najcesce nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nesto kasnije bosanskim.22 (...) U opcu upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII. i XVIII. stoljecu" (15). Naziv bosanski jezik ostao je u sluzbenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Naziv bosanski ili bosnjacki jezik je zvanicno ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine. U njoj se izricito zahtijeva da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. S obzirom na tradiciju, posebnom vladinom odlukom od 20. XI. 1907., Bosnjacima je dopusteno da u svojim autonomnim ustanovama mogu i dalje koristiti bosanski jezik. U obje bivse Jugoslavije ta je praksa "jednostavno ukinuta i napustena (...) sve do prvih mjeseci 1991., kada su ga Bosnjaci putem svoje stampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, sto je vec naucno utemeljeno i razrijeseno" (16).

4. Etika postovanja zivota

Albert Schweitzer, njemacki lijecnik, odbacio je razlikovanje izmesu visih (vrednijih) i nizih (manje vrijednih, manje razvijenih) oblika zivota. Po njemu nije postojala kategorija bezvrijednog zivota, koji bi covjek mogao slobodno unistiti. Upitao je: "Tko od nas zna, kakvo znacenje ima bilo koje zivo bice po sebi i u kozmosu?" (Schweitzer, 1957:71). "Etika postovanja zivota jest na opcenitost prosirena etika ljubavi" (Schweitzer, 1957:70). Zato ponasanje covjeka spram covjeka trebalo bi biti samo specifican slucaj sveopceg etickog odnosa spram zivota. Moze se reci da je bît eticko-interkulturalnog konflikta u tome sto su se dominantne kulture ili njihovi elementi stalno sirili na racun potiskivanja, stjesnjavanja i asimiliranja marginaliziranih kultura. "U tome smislu je ljudska kultura morbidna" (Kirn, 1992:278). Posebnost ljudskog zivota je u tome da njegova volja ima za vlastito prosirenje i asimilaciju drugih kultura na raspolaganju neusporedivo djelotvornija sredstva nego svi ostali oblici zivota. Diskriminacija i zlocin se prvo koncipiraju u glavama ljudi, zatim se prenose na papir, pravi se konkretni scenario izvrsenja i sprovode u praksi. Prema Allportu diskriminacija je treci stupanj primitivnih oblika ponasanja, a ocituje se u nizu mjera koje se drustveno poduzimaju protiv pripadnika neke grupe da bi se istakao njezin manjevrijedni polozaj u drustvu (Supek, 1973:78).
Neshvatljivo izostavljanje/brisanje Slovenaca i Bosnjaka kao ustavno priznatih nacionalnih manjina iz Ustava Republike Hrvatske, 12. XII. 1997. godine u Hrvatskom Drzavnom Saboru, svakako je diskriminacija. To nije politicki mudra, a ni eticki i ustavno-pravno opravdana odluka, jer proces integracije potiskuju retrogradni procesi ignoriranja, getoizacije i asimilacije nacionalnog identiteta Slovenaca i Bosnjaka, sto je i u suprotnosti s Europskom okvirnom konvencijom o pravima nacionalnih i etnickih zajednica i manjina, pa se moze desiti da odgovorni mesunarodni subjekti iz Europe i svijeta ocijene izostavljanje Slovenaca i Bosnjaka iz Ustava RH kao nacionalisticki, sovinisticki, pa cak i ksenofobicni cin. Manipuliranje cinjenicama uvijek se vraca kao bumerang. I ne samo zato, objektivna istina mora biti preca i jaca od bilo cijih neutemeljenih politokratsko-meritokratskih uvjerenja konformisticko-sporazumaske provenijencije koja misli da slobodna i suverena drzava moze postojati bez njenih slobodnih i suverenih grasana.

5. Ljudska Bosna i Hercegovina

BiH moze, i mora, opstati samo kao Ljudska. A Ljudska BiH je dinamicna, otvorena i ravnopravna struktura svih naroda/ljudi koji zive u njoj i koji je nose u sebi - u svojoj dusi, svome srcu i (raz)umu. BiH nisu potrebne nikakve umisljene etnocentralisticke mesije i pokrovitelji-krvnici koji je na svaki nacin i po svaku cijenu pokusavaju dijeliti i nezajazljivo prisvajati po nacelu lebensrauma. To su nametnute vrijednosti i potrebe - heteronomna vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija, a vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija BiH mora biti autonomna; mora proizilaziti iz entiteta, a ne etniteta bosanskog covjeka - iz entiteta BiH u ljudima, iz njihovih univerzalnih vrijednosti, iz: entiteta etike, pravde, objektivne istine, pravne drzave, ravnopravnosti, slobode, otvorenog drustva. Ljudskoj BiH je potreban otvoreni, dinamicki entitet etniteta, bez slijepe orijentacije na proslost, vec na sadasnjost i buducnost, kako nas buducnost ne bi sistematski i nuzno sokirala (Toffler). Conditio sine qua non cjelovite BiH i zajednickog zivota u njoj je (i) svojevrsna katarza i ataraksija (iskljucujuci ateizam kao Epikurov uvjet za ataraksiju) svih naroda Bosne i Hercegovine i svakog njihovog pripadnika; a za pojedince koji su odgovorni za oruzanu agresiju, zlocin, genocid, i sankcioniranje odgovornosti pred Mesunarodnim sudom. Bez katarze i ataraksije nema kajanja i oprosta, bez kajanja i oprosta nema tolerancije, bez tolerancije nema interakcije, bez interakcije nema suradnje, bez (ravnopravne) suradnje nema svestranog dijalosko-interkulturalnog komuniciranja i integracijsko-interkulturalnog odnosa ciji je cilj svestrani razvoj bosanskog covjeka i njegove BiH kao stare europske zemlje i drzave.23 Kada je interkulturalno komuniciranje zasnovano na univerzalnim (humanim) vrijednostima i potrebama, tada sve razlike kao sto su nacionalne, vjerske, jezicke, ukupno, kulturno-duhovne, ne udaljavaju i razdvajaju, vec priblizavaju i spajaju, mesusobno oplemenjuju ljude i narode. Tada nece biti potrebno ni predzise krscanstva, ni predzise islama, niti predzisa bilo kojih drugih vjera i naroda. Kaze se da nije Bog u sili, nego u pravdi. Ako je to tako, a jest, i krscanstvo i islam i sve druge religije su od Boga date, a bozije, osim ostalog, ima funkciju i smisao povezivanja i oplemenjivanja, a ne razdvajanja i destrukcije. Zato sve vrste takvih predzisa i zidova su (zlo)djelo izopacenog covjeka, a ne dar Uzvisenog Boga. "Da bi se priznala tusa vrijednost, treba imati vlastitu", primjecuje Schopenhauer. Bosna i Hercegovina je prostorno dovoljno velika zemlja da u njoj ima mjesta za sve njene narode. Podjela i dezintegracija njenog teritorija je siguran put u podjelu i dezintegraciju njenih ljudi i svih konstruktivnih pretpostavki za njihov zajednicki zivot. U tome smislu je indikativno i uvjerljivo misljenje dvojice sarajevskih taksista o Daytonskom sporazumu iskazano prije dvije godine: "Nismo se borili zato da zivimo u razlicitim entitetima24 (...) Borili smo se za zajednicki zivot...". Podjelu i svojatanje Bosne ne izmisljaju i ne namecu "mali" veliki ljudi, nego "veliki" mali ljudi koji se grcevito bore za nepovredivost i afirmaciju mita.

Politicko-romanticarsko glorificiranje i mitologiziranje nacije, politicke stranke, drzave, prava, demokracije, slobode; i licemjerno priblizavanje covjeku je privid ostvarivanja slobode covjeka i grasanina i djelo nasilja nad njima. I lijepo kaze poljski knjizevnik i satiricar Lec: "Ne moze se svirati 'Pjesma o slobodi' pomocu instrumenta nasilja." Nedopustivo je zatirati ljudske slobode u ime "visih interesa" i etnicke pripadnosti. Nedopustivo je govoriti o suverenosti nacije i drzave, a destruirati i razbijati licnost. Iz takvih i slicnih proturjecnosti javlja se "krvava pobjeda Povijesti nad Dostojanstvom", istice Alain Finkielkraut u svojoj knjizi L' Humanité perdue (Izgubljeno covjecanstvo), izricuci globalni sud o 20. stoljecu. Dok Dostojanstvo svakoj osobi daje apsolutnu vrijednost, Povijest mu ne moze dati vise od relativne vrijednosti, zato sto je »ovjecanstvo stavljeno iznad »ovjeka, a izopacena ideologija iznad humanizirane (nescijentizirane) znanosti.

Dr Fahrudin Novalic