Bogumili

BOGUMILI
Bosanske medijevalne teme

Miroslav Krleza
Bogumilstvo ce ostati magistralom nase medijevalne proslosti, jer tek njegovim slomom svrsit ce na nasem podrucju sa Srednjim vijekom samostalan zivot narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohaca pocinje za nas fatalna atomizacija, koja ce svrsiti sa palanackim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljecu. Svijest o velikim razdob]jima proslosti nestat ce u sveopcoj slabosti pamcenja.
(1950)

Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta vec drzavno organizirana laicka pastva, koja je u medjunarodnim omjerima izmesu Lombardije i Albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljecima optuzuju ove heretike zbog seksualnih ekscesa, promiskuiteta i incesta.
(1951)



"Nek ti ova ruka bude znak da se zamislis nad svojim rukama"
Natpis na stecku-Radimlja kod Stoca


Poslije pada Zadra otvara se novo poglavlje romanske kulturne i artisticke strategije, koja ce trajati slijedecih dvjesta pedeset godina. Pape Inocencije III, Honorije III, Grgur IX, Inocencije IV, Bonifacije VIII, Ivan XXII, Benedikt XII, Urban V, Inocencije VI, sa citavom svitom kardinala, dominikanaca, biskupa, kartuzijanaca i male brace (dominikanac Ivan iz westfalijskog Wildhausena, kartuzijanac Bartol od Trisulta, kartuzijanac biskup Ponsa, kardinali Casamaris i Gentilis i Jakov, Benedikto Giucciardi, mali brat Fabijan, inkvizitori u prvom periodu izmedu 1202-1339), otpoceli su svoju dvjesta pedesetogodisnju protubogumilsku ofenzivu za pobjedu ,"romanike i crkvenih veza" na citavom reljefu od Zadra do Krakova i od Kaloce do Jajca - contra hereticos Patarenos.
(1950)

Nase bogumilstvo vise je simpatiziralo s etikom novoga evanselja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se odresuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svjesnu i dosljednu, politicki organiziranu mrznju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske sizme i papinstva podjednako, nasa bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajuci monoteizam monopolom papinstva, ovi nasi laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grcku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanseoske socijalne ravnopravnosti, citali su evanselje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti nacin. Ne vjerujuci, da je Bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskoga biskupa smatrali savolskim simbolom negacije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom misljenju) propovijedao Novi zavjet.
(1950)

Bogumili su jedanput davno prije Husa htjeli da diskreditiraju cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo.
(1917)

Bogumilska teza, koja se pojavila na klasicnom tlu grcko-latinske raspre, bila je politicka, da je papa savao sam i da je prepolovio zivo tijelo Kristovo upravo zato, jer je sotona sam.
(1947)

»itavi tehnicki fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za nasu hereticku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da su papa i patrijarh carigradski inkarnacija samog necastivog!
(1950)

Inocencije III vec je 1199. odlucio da svoj duhovni mac (gladius spiritualis) zamijeni materijalnim macem (gladius materialis), kada je naredio Inkviziciji da unisti ovu pogansku infamiju svima sredstvima, posto se utvrdilo, da na istocnoj obali nema ni jedne biskupije, koja ne bi bila hereticka. Od pada Zadra 1202. (sto ga je zauzeo duzd Henrik Dandolo sa francuskim i flandrijskim krizarima) pocinje na nasem reljefu novi ciklus ratova mletackih, koji traju daljnjih dvjesta godina, i nova serija papinskih inkvizicionih kaznenih ekspedicija, vojni i upada soldateske raznih baruna i kraljeva sve do pada Bosne 1463. Prvi inkvizitor Joan de Casamaris javlja se na nasem terenu 21. XI 1202, to jest deset dana poslije pada Zadra, koji je pao na dan sv. Martina 11. XI 1202! Jos se Zadar pusio u rusevinama i jos se nije usirila krv masovno poklane djece, kada je Inkvizitor kardinal Joan de Casamaris vec ispitivao zbog bogumilske hereze dva slikara, Matiju i Aristodija, kao dva intelektualna krivca za tu bosansku kugu, koja se bila prosirila izmedu Splita i Trogira.

(1950)
Svi nasi historici (bez izuzetka), kada govore o patarenskom "krivovjerstvu", nastoje kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumacenje, kao da je toboze, nazalost, doista kao simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska hereza nije tipicno "nasa pojava", jer bilo sto, sto se javlja kod nas kao "krivovjerstvo", zapravo je "strano tijelo u okviru naseg historijskog razvoja". Da se stidimo necega sto se zove krivovjerstvo u nasoj historijskoj proslosti, da zalimo te nase davne "hereticke zablude", da ih zaobilazimo sordinantno kao macke oko dominikanskih lomaca, kao da tih lomaca i te hereze uopce nije bilo, smisla mnogo nema; upravo stoga sto je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grckih antiheretickih idiosinkrazija obje su nase klasicne, rasne vjeroispovijesti idealno podudarne. Iz jedne ili iz druge perspektive priznali bogumilstvo kao trecu komponentu, znaci odreci grckoj ili latinskoj misiji znacenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza rusi sve idealisticke aksiome nase moralne supstance na ovome svijetu, a takav nacin gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle - danas - materijalisticki.
(1957)

Bogumilski mramorovi



Bogumilski mramorovi bizarni su spomenici mracne, nagonske likovne sklonosti, pojave same po sebi neispitane koja ne predstavlja poglavlje samo u okviru nase likovne civilizacije. Ovi sarkofazi zavrijedili su opseznu analizu, kao citav kozmos tog patarenskog svijeta, koji pred nama stoji kao meteor iz dalekih i nepoznatih, azijskih, skitskih svjetova. Oni misticni krugovi, gradovi, konjanici, vegetacioni ornamenti, fantasticne ruke, koje propovijedaju do pet nama danas nepoznatih principa, stabla kao biblijski stilizirani svijecnjaci, citavi spratovi najraznovrsnijih motiva i dogasaja, sve je to koordinirano i ustalasano unutrasnjim ritmom cudne zakonitosti, koja je stvaralackom voljom fascinirala fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog stepena, te se nuzno odrazila u tim dokumentima, koji vec vjekovima cekaju svoje tumace u danasnjem svijetu tako okrutno gluhom za sva objavljenja nasih vlastitih ljepota.
(1942)

Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenisticke varijacije ducentistickog slikarstva po srpskim pravoslavnim zaduzbinama, gradile su se goticke katedrale i romanicke bazilike od Poreca i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaska krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora, do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo cime, sto je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjackih ili vizantijskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetickom obliku izmesu bosanskog krova i nordijske posmrtne kuce, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantasticnosti i u vertikalama cudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i privisenja. Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumilski nacin nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artisticke pobune ili revolucije, kao sto je to slucaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrckim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajuci Svetoga Oca savolom, oni su, vjerojatno, i cezaropapisticke umjetnicke formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grckog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svojih dvadesetak narocitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za cetiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale pocele graditi desetak puta, ali su jalovi napori svrsavali s rusenjem objekata jos u temeljima. Mozda su to bile samo sopravvivenze - dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kaze pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguce. Za objasnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih rijeci: nordijski, vikinski motivi, praslovjenska plastika, gotski fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij antickih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, venecijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd., itd.
(1951)

Komparativnim proucavanjem prosirio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odrazavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, cesto grubi, tako da vec svojom surovoscu djeluju monumentalno kao ploce kojima je zadatak da traju stoljecima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog.
(1954)

Sjeverni slovjenski dosljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog vizantijskog dalmatinskog temata, meso za galije mletacke i lomace latinske i grcke, u panici pred svima sto je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideoloskom vakuumu barbarske nepismenosti, kao sto se to misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodresivanje artiskim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumilskih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobicno zivo, cesto mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetnickog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu nacelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.
(1951)

Bogumilsko umjetnicko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahaci, obasjani mjesecinom, djeluju dematerijalizirano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. »ovjek ima osjecaj, da stoji nad rusevinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih dozivljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam dize zavjese nad izgledima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujuci detalji gotovo suvremene postimpresionisticke tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj kompendij znanja i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobicno visok umjetnicki potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je izmesu dogasaja i dozivljaja u umjetnickostvaralackom smislu ogroman raspon, pun najfantasticnijih mogucnosti, onda ovi umjetnici svakako nijesu bili kopisti artistickih kodeksa svoga vremena.
(1951)

Sve sto su nam bogumilski kipari (a ime im je legija: Bolasin, Bogacic, Dragoje Dijak, Grubac, Obrad, Prerad, Radoje, Ratko, Semorad, Zekan Moraca, Radic, Radan Hranic, Dragisa, Ugarak) ostavili, dokumenti su vedre slike o zivotu, gdje je sve skladno uznemireni ritam pojava i stvari, ornamenata, ljudskih likova, leoparda, konja i flore.
(1942)

Slobodni od svake lazne konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori su stvarali na nacin o kome misljenja mogu biti podvojena, ali da taj nacin nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo ustvrditi.
(1951)

Mozda ti spomenici zaista i nijesu otkrica nego samo imitacije danas nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znaci, da se time smanjuje artisticka vrijednost ove skulpture, koja nam u samoci bosanskih suma govori o tome, da je s ovom srednjovjekovnom nasom civilizacijom propalo mnogo vise nego sto nam je do danas bilo poznato.
(1951)

Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najviseg moralnog i estetskog autoriteta citavog svijeta, stoljecima. Za posljednjih osamdeset godina svelo se znacenje ove umjetnosti na pojam bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu rada u agrarnim juznoslovjenskim zonama s prirodnom jednostavnoscu primitivne pucke poezije. Izvan svake je sumnje, da su pojedine bogumilske nekropole s masom od po pet stotina mramornih monolita grasene kao jedinstvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznoscu svoje osnovne zamisli, prelazi svaku efemernost folklorne primjene.
(1951)

Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o zivotnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, zivotinja i bilja, ocit su dokaz jakog artistickog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljecima. Uslijed demonstrativno naglasene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spasavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se postuje sloboda savjesti i uvjerenja.
(1951)

Istina je, koju mozemo provjeriti vlastitim ocima, da su ova umjetnicka svjedocanstva strogo puritanska. Dinamika zivotnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego mracan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare kronike, opisujuci bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom.

Ove ruke na oklopima i na grobovima, ruke s macevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita, govore nam simbolicnim znacenjem viteskih srednjovjecnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svim moralnim autoritetima svoga vremena, ne priznavajuci nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wyclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije.
(1954)

Ove viteske, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se oprastaju od nas na odlasku za Aheront - u ritualu rimskoga pozdrava - uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobracajca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teske desnice, sto nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava - tko bi to znao i mogao da kaze? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispruzile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoce da posvjedoce pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vjekovima.
(1954)

Ova skulptura je tendenciozna i propagandisticka. Ona ne priznaje kult smrti. Ona nacelno, bogumilski, upravo materijalisticki negira zaglupljujucu misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleci pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i cistih evanselista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajuci umorstvo najvecim grijehom, a cezaropapizam savolskom negacijom svih evanseoskih principa.
(1951)

Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonicne nizove, koji nam se danas usred bosanskih suma i planina u svojoj gordoj samoci javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pecat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.
(1954)

Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na nasem kulturnohistorijskom reljefu, stoji i danas pred nama kao monumentalan i zagonetno mracan spomenik, kao kiparski ingeniozno ostvaren sarkofag nad grobljem naseg umjetnickog i moralno-intelektualnog nonkonformizma, kojega je nestalo u maglama i pozarima davno prohujalih vjekova i katastrofa, tako simbolicnih za nasu mucnu i krvavu borbu, u cijem smo se vrtlogu izoblicili do sljepackih gusala, do raje, do Morlakije i do baroknog granicarstva, do tragicne sudbine uskoka, galijota, martoloza i grencera.
(1950)

Animalna, svjeza, neukrocena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu prezivjelo okrutni i pakleni "memento mori" crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupije podize tek pod protektoratom Alahovim.
(1951)

Bogumilski skulptori, slobodni od svake artisticke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti nacin, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici zivjeli su u izolaciji bosanskih planinskih suma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prasuma trajao je tri nedjelje.
(1951)

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klecala sklopljenih ruku u molitvi pred smrcu, i nema ni jedne u proskinezi pred velicanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i bozanskih namjesnika.
(1954)

Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija od lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od Iacoponea da Tadi do Cimabua, svijet bogumilskih mramorova na tako je ogromnoj distanci, te bi svako usporesenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnicka planeta ne krece se u svijetu mediteranskog sistema: "Stabat Mater Dolorosa", a da je bila odiozna vizantijskoj vlasteli i juznoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Dusanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i macem.

(1951)
Miroslav Krleza