Bosnjaci - Europski muslimani

Povodom prvotiska HISTORIJE BOSNJAKA Mustafe Imamovica (Preporod, Sarajevo,
1997).

Dr. Fahrudin Novalic

"Ako bi se u najkracem htjela definirati historija Bosnjaka, onda bi se moglo reci da je to jedna prakticna neprestana borba za samoodrzanje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okruzenju, u toku koje je, uprkos svih ratova i stradanja, bosanskomuslimanski narodni genije stvorio zavidna djela, kako na polju materijalne, tako i duhovne kulture. Jos od Beckog rata (1683-1699) pa sve do danas traje ta stalna borba za opstanak i ocuvanje vlastitog duhovnog identiteta, bez obzira na unutrasnju stalesku i klasnu strukturiranost i intelektualnu diverzifikaciju bosanskomuslimanskog drustva." (572).

Imamovic je pisanje ove knjige poceo u najtragicnije vrijeme za bosnjacki narod, i kako sam kaze: "(...) osjecajuci da je to u tim trenucima moja duznost prema vlastitom narodu i carobnoj zemlji Bosni" (5). Autor je svjestan da ovo djelo nije konacna istina o historiji Bosnjaka, vec samo rezultat jednog istrazivackog napora u kontinuitetu nuznih nastojanja otkrivanja novih znanstvenih saznanja o nastanku i razvoju cjelovitog bosnjackog bica.

"Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzoticnom svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste (..., tendenciozna, F.N.) evrocentristicka zabluda i nacionalisticka balkanska propaganda, nastala zato sto se Bosna uvijek tesko otvarala spoljnom svijetu"(7). Bosna je prema nekom starom latinskom izvijescu terra interior. Unutrasnja zemlja (Lovrenovic, 1996:7). Vjerojatno se mislilo na zemljopisnu, zemljopisno-politicku i zemljopisno-strategijsku pojavnost. Zabluda je i to sto se historija svake zemlje i naroda, pa i Bosne i njenih naroda, a time i Bosnjaka pokusavala univerzalno periodizirati na stari, srednji i novi vijek, sto su Evropljani tokom posljednja tri stoljeca nametnuli svijetu kao vlastiti povijesni razvoj i kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Svaka civilizacija, region, zemlja, narod, imaju svoj stari, srednji i novi vijek. Zato je historiju Bosnjaka i njihovog zivotnog prostora nuzno odresivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, cija se razvijenost ili zaostalost nikako ne mogu procjenjivati uporesivanjem s glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Europe.

"Historija Bosnjaka moze se podijeliti u tri velika razdoblja:
(1) doba feudalne bosanske drzave;
(2) doba osmanske vladavine;
(3) moderno doba, koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas"

Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje faze. Osim toga, knjiga ima Uvod, Na kraju knjige (stanovita zakljucna misao), Kratice bibliografskog eseja, Bibliografiju, Index licnih imena i Index geografskih imena. Nuzno je istaknuti osobitu vrijednost i znacaj opsezne i opisne bibliografije (18 stranica), sacinjene prema kronoloskoj strukturi knjige, odnosno redoslijedu izlaganja po pojedinim njenim dijelovima i poglavljima.
Povijest Bosnjaka pocinje od kasnog rimskog carstva i juznoslavenskog ranog feudalizma i neprekidno traje sve do nasih dana . Historija Bosnjaka M. Imamovica je ne samo kronoloska rekonstrukcija/historija bosanskomuslimanskog covjeka, vec djelomicno i historija bosanskog covjeka uopce. Mozemo slobodno reci da je to svojevrsni ontolosko-antropoloski pristup u proucavanju povijesne sudbine bosanskih muslimana s refleksijom na susjedne zemlje i narode, zavisno od toga koliko i kako su se svi mesusobno susretali/komunicirali, sukobljavali, mirili i zivjeli jedni s drugima ili jedni pored drugih. Svaku historiju (drzave, drustva, naroda...) kao materijalnu tvorevinu/kulturu u sve tri njene vremenske dimenzije: proslost, sadasnjost i buducnost, kao vezivno politicko i kulturno-duhovno tkivo, manje ili vise, prozimaju ideje. "Neko je u nauci vec primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iscezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopoliticke ciljeve prezivjeli i ostali u povijesti. Drustvo ili narod bez ideja nema historije. Ova ce se historija, ne zanemarujuci bosnjacku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bosnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogucile da kao narod prezive i ostanu svoji na svome"

1. Termin

Etimolosko znacenje rijeci Musliman, autor objasnjava ovako: "Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam-devet decenija upotrebljavan za Bosnjake, potice od arapske rijeci muslim, sto je particip aktiva od rijeci islam, u znacenju 'predati se Bogu'. Rijec musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a oznacava pripadnika islamske vjere. Ovaj perzijski plural upotrebljava se u turskom (musliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na juznoslavenskom etnickom i politickom prostoru dobio u posljednjih sto godina znacajne etnicke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, Sandzaku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom znacenju taj je termin pisan velikim pocetnim slovom, obicno kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimicno koristen i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko-muslimanska dijaspora uvijek i iskljucivo nazivala bosnjackim imenom. Isti je slucaj i u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Bosnjackom imenu priklonio se pocetkom sezdesetih godina dio politicke emigracije oko lista Bosanski pogledi"3 (12-13).

Za vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni (Bosanskom ejaletu ili pasaluku), koji je u razlicita vremena obuhvatao, osim danasnje Bosne i Hercegovine, i druge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. "Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegovacki, sandzacki i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etnickom, politickom i jezickom smislu smatrali i nazivali Bosnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim sluzbenim aktima. U mnogim sluzbenim spisima Porte bosnjacko ime se kao regionalna i narodna oznaka susrece u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u znacenju Bosnjaci ili 'bosanski narod')" (13). Isti naziv, tj. Bosnjaci ili "bosanski narod", koristio se u prepisci koju su Husein-kapetan Gradascevic i istaknuti pojedinci njegovog pokreta vodili s austrijskim vlastima i knezom Milosem Obrenovicem.4 Za Bosnjake se u svakodnevnom govoru i pisanoj rijeci upotrebljavao i naziv "turcin", kao vjerska oznaka - da su njihovi pripadnici "turske", tj. islamske vjere. Time su se pokusavali jasno razlikovati od pripadnika ostalih juznoslavenskih naroda istog ili zajednickog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. Naziv "turcin" cesto je imao i ima uvredljivo znacenje. I u osmansko doba Bosnjaci su se distancirali od naziva Turci. "Tako je zabiljezeno da su 1568. neki Bosnjaci odbili da u ispravu o zakljucenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina" (14).





Poslije austrougarske okupacije 1878. godine, za Bosnjake se poceo sluzbeno koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njemackom Muhammedaner. Taj naziv narod nije prihvatio, a u upotrebu sve vise ulazi naziv musliman. Napisima u listovima Bosnjak i Behar, bosnjacka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sektaski i uvredljiv, izbaci iz sluzbene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bosnjackoj stampi i publicistici upotrebljava se iskljucivo rijec Musliman, sto je i narod prihvatio kao svoju suvremenu etnicki, odnosno, nacionalno-politicku oznaku (14). Naziv Musliman kao etnicko, odnosno nacionalno-politicko ime potpuno je afirmirano aktima Narodnooslobodilackog pokreta 1941-1945, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifasistickih vijeca Bosne i Hercegovine, Sandzaka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifasisticke skupstine narodnog oslobosenja Srbije, istice autor. "U razdoblju izmesu 1947. i 1949. sluzbena je politika ustvari ukinula 'nacionalno ime' Musliman, priznato u toku NOB-e" (16) i poslije prvog poslijeratnog popisa stanovnstva 1948. vratila staroj praksi nacionalnog opredjeljivanja Bosnjaka.5 Nakon puno lutanja i nedorecenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i oznaciti bosnjacki etnos, "sluzbeno je krajem sezdesetih godina usvojena, vec od ranije u praksi rasprostranjena, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani. Svoju nacionalnu pripadnost i identitet Bosnjaci su iskazali i potvrdili popisima stanovnistva 1971., 1981. i 1991. godine. "Ime Musliman u prvom redu je proisteklo iz slozene politicke historije Bosne i Hercegovine, te opcenito muslimana na juznoslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etnickom, odnosno nacionalnom pripadnoscu od razlicitih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne" (16).

U vrijeme raspada bivse Jugoslavije 1989/1990. godine aktualizira se upotreba naziva Bosnjak. U sirokom spektru razlicitih politickih i kulturno-duhovnih orijentacija politickih stranaka, drugih drustvenih grupa i politickih pokreta, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira se i razvija i bosnjastvo kroz razlicite politicke, historijske, filozofsko-socioloske, umjetnicke i druge intelektualne rasprave. Ucestalost upotrebe naziva Bosnjak i Bosnjaci, kao nacionalne oznake bosanskih muslimana, pocinje s oruzanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu travnja 1992. godine, s nevisenim genocidom nad Bosnjacima, kao i s organiziranim oruzanim otporom agresiji. "Na Drugom bosnjackom saboru 28. IX. 1993. u Sarajevu plebiscitarno je prihvacen naziv Bosnjak. To je samo potvrseno Daytonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI. 1995. godine" (17).

2. Nastanak i razvoj bosnjackog bica

"Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje, najstarija juznoslavenska ranofeudalna drzava" (27), dosta udaljena od tadasnjih civilizacijskih sredista, istoka (Carigrad) i zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politicki i kulturni utjecaji do nje sporo dolazili i slabo se osjecali.

2.1. Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska

Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti? Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci" (35). Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom obitelji, sirom rodbinom i sa vise od deset tisuca krscana. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je zapocela bliska saradnja izmesu rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su 'patareni' ili 'babuni', bilo muslimani, nije vise nikada prekidala" (33). Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vosenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).

Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom travnja 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama krstjana, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine krstjana, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. »in odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka" (35).

Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizirana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bosnjana ili Bosnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...). Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu." (45)

Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate, to je kralj Stefan Dragutin (...) trazio od pape da se dominikanci u Bosni zamijene franjevcima" (47). Papa je prihvatio i realizirao tu inicijativu, za koju je "prvi uvjet moguceg uspjeha u borbi protiv bosanskih heretika znanje jezika sredine u kojoj su oni djelovali" (47). "Prema nekim, po svemu sudeci pretjeranim procjenama, "franjevci su za oko 120 godina misionarskog rada, od 1339. do 1463. godine, uspjeli u Bosni obratiti na katolicanstvo 'preko 500.000 bogomilskih sljedbenika', sto je cinilo 'preko cetiri petine pucanstva u tadasnjoj bosanskoj drzavi'" (49). "Srpska pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvoseni u pravoslavlje" (53).

Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje islama i oblikovanje bosnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv, F.N.). Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom. M. Krleza o zanimanju F. Rackog za bogumilstvo kaze: "Da je bas jedan zagrebacki kanonik jedini osjetio bogumile, i to je jedan od nasih paradoksa" (Krleza, 1977:328). I dalje: "Racki. Franjo Racki. Jedan od nasih historijskih preteca: bogumilstvo. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku7, a to nam je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno i tek jucer. Ima tek da se napise hrvatska historija. Sve je jos uvijek na veoma bijednom, mucavom, barbarskom pocetku" (Krleza, 1977:17). "Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili islam. Sa pocetkom proucavanja osmanskih deftera pedesetih godina, ta je teorija jednostavno pala u vodu, mada je jos uvijek popularna mesu laicima i historicarima-amaterima" (90). Nema pouzdanih znakova niti podataka o tome da su se starjesine ili pripadnici Crkve bosanske priklonili Osmanlijama. "Upravo cinjenica da ni jedna od triju crkava nije na tlu Bosne i mesu bosanskim seljastvom imala osobito cvrst oslonac i znacajniji uticaj, omogucila je masovno prihvatanje islama.8 Sigurno je da su islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto misli i pise" (91-92). Bogumilstvo ne objasnjava ni zagonetku stecaka. "Kako je primijetio Noel Malcolm, bogumilstvo je bilo rasireno i po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, ali tamo nema nikakvih stecaka. Pored toga, na mnogim steccima uklesan je kriz, koji su bogumili odbacivali. Najveci broj stecaka sacuvan je u Hercegovini i potice s kraja XIV. i pocetka XV. st. kada je vecina bosanskog stanovnistva vec bila usla u katolicanstvo ili pravoslavlje. Odatle se u nauci danas opcenito vjeruje da svi motivi na steccima 'ne pripadaju jednom jedinom dekoratvno-slikovnom jeziku'. Na steccima se susrecu uklesani veoma razliciti motivi i simboli, od paganskih do raznih krscanskih, heretickih, ratnickih, cehovskih i drugih" (90). Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarsko-hrvatskih kraljeva i velikasa, kao i srpskih vladara koji su nosili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje, dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja.

2.2. Doba osmanske vladavine

Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti, postupno je nastajala i razvijala se po sadrzaju i obliku slozena, ali jedinstvena muslimanska zajednica. Autor o tome sazeto kaze: "Bosnjacka muslimanska zajednica, odnosno drustvo uoblicilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opca privrzenost osmanskoj islamskoj drzavi, cijim su posredstvom Bosnjaci postali muslimani i na taj nacin tijesno povezali svoju sudbinu s tom drzavom. Posredstvom islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i sire kulturno-duhovnu orijentaciju, F.N.) Osmanskog Carstva, Bosnjaci su usvojili jedinstvenu politicku ideologiju i ulazili u jedinstveni kulturni krug" (128). Na toj se osnovi formirao na tlu Bosne bosnjacki narod sa svojim manje ili vise prepoznatljivim politickim i kulturno-duhovnim interesima, i uopce vrijednosnim orijentacijama. "Bosnjacki je narod jos od srednjeg vijeka i pocetka osmanskog razdoblja bio klasno strukturiran. »inili su ga spahije, duhovna inteligencija (ulema), gradski slojevi, slobodni i zavisni seljaci (raja)" (128). Prihvatanje islama u Bosni bilo je proces cija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, cijem se proucavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine (139). "Ovi primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja islama u Bosni trajao 250 godina" (139-140). Moze se reci da "nisu vjerski, nego politicki razlozi bosanske krstjane priblizili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima islama" (150). Progonima i nasilnim pokatolicavanjem pripadnika Crkve bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati izmesu grube katolicke prozelitisticke kampanje dvojice posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu. Sirenje islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su bili sredista cjelovite gospodarske djelatnosti, a posebice trgovine, obrta, te zadovoljavanja svih osobnih i drustvenih potreba gradskog stanovnistva. U vecim su gradovima osim hanova, karavan-saraja, musafirhana, brojnih ducana razlicitih esnafa postojali i bezistani. Sve te gospodarske i kulturno-duhovne okolnosti omogucavale su sirenje islama.9 Neki historicari su pokusali naucnim metodama dokazati tezu da je prihvatanje islama u Bosni u neposrednoj vezi s ocuvanjem zemljisnog posjeda. Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uresenja osmanska Bosna u biti ostala feudalna, veoma rasparcana zemlja, kao u doba Kotromanica. Tu tezu Imamovic opovrgava, izmesu ostalog isticuci da takvo nastojanje "pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog vojno-administrativnog i zemljisnog uresenja. Svaki bosanski vlastelin koji se ukljucio u taj sistem, kao uzivalac timara i spahija, provodio je najveci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi kao ratnik-konjanik" (154). To znaci da je zivio od svoga, najcesce napornog rada. Vlastelin, koji se odlucio da se ukljuci u timarski sistem nije bio obavezan da postane musliman (154). Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom sirenju islama jasno je odgovorio i Vladislav Skaric jos 1940. godine. On je na osnovu "izvora ustanovio da je 'krivo misljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam sirio naglo i da je sluzbeno siren silom'. Tu cinjenicu Skaric potkrepljuje jednim logickim argumentom, koji je vrlo ocit, tj. 'da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hriscanina, niti bi bilo ni jedne crkve i manastira da je islam siren drzavnom silom'. Islam su jednostavno 'sirile prilike i ljudske okolnosti' " (168). Stav je autora, kako je svako nastojanje da se za cinjenicu masovnog prihvatanja islama u Bosni nase neko navodno historijsko objasnjenje usmjereno, u prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bosnjaka. U okolnostima cjelovitih drustvenih proturjecnosti toga doba, "se krajem XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovnistva, slavenskog porijekla i jezika. To je stanovnistvo u jezickom, etnickom i politickom smislu opcenito u Osmanskom Carstvu smatrano Bosnjacima, odnosno bosnjackim narodom" (180).

2.2.1. Pokret za autonomiju Bosne

Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeca javljaju se mesu Bosnjacima neslaganja i pobune na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi. Jos u prvoj polovini XVIII. st. zazivjela je u Bosni institucija ajanluka, kao novog oblika funkcioniranja lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Bunili su se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih reformi. Uz njih su se bunili i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. "Zamisljene i najavljene upravne i vojne reforme cinile su izlisnim, kako janjicarstvo tako i ajanluk" (334). Kapetani i ajani su se sastali u Tuzli krajem sijecnja 1831. godine i dogovorili da ne prihvate reforme,10 vec da se odupru, posebno formiranju nove vojske i nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog su vosu, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradascevica. Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglasavaju bosanskim vezirom. "(...), prema A. S. Alicicu, u Sarajevu 12. IX. 1831," (335), zvanicno se proglasava i javno objavljuje autonomija Bosne. Samo poslije nesto vise od osam mjeseci, 31. V. 1832. godine, turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom »engicem na celu nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno propao. Ipak Gradascevic je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati pokretu opcebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i Sandzak. Vuk Karadzic je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadasnju situaciju u Srbiji i Bosni sazeo u jednoj recenici: 'U Srbiji sve po starome, a sultan Bosnjake pokori sam' (337). Husein-kapetan je posredstvom covjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati.11 Ali, Austrija 'iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake' (337). Vrlo znacajna, ako ne i najznacajnija kulturna tekovina druge polovine 19. stoljeca mesu Bosnjacima je pojava suvremenog stamparstva, stampe i novinarstva kao profesije. Krajem svibnja 1866. pocela je u Sarajevu raditi prva suvremena stamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878. stampao uporedo na turskom i bosanskom jeziku i sluzbeni vilajetski sedmicni list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlazenja Bosnu su uresivali Mustafa Refet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurtcehajic i Kadri Carigradlija, slovoslogac turskog teksta u listu. Osim sluzbene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bosnjacki list, Sarajevski cvjetnik, ciji je izdavac i urednik bio Mehmed Sacir Kurtcehajic (341).

2.3. Austro-ugarsko razdoblje

Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je za Bosnjake veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim razlicitu kulturu i nacin zivota, koji su izazivali dramaticne i sudbonosne posljedice u zivotu ljudi. Jedna od tih pojava je i iseljavanje u Tursku, ciji su uzroci razliciti.12 Broj iseljenih Bosnjaka u toku ceterdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini krece se od 61.114 iseljenika, sto je zvanicni podatak austrougarskih vlasti do 300.000, sto je podatak koji se spominje u publicistici (371). Nakon aneksije BiH 1908. godine nastavilo se masovno iseljavanje Bosnjaka iz BiH u Tursku. Samo 1910. godine broj iseljenika dostigao je brojku 17.018. "Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo Austro-Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju" nastojeci "da na granicama Srbije, Bugarske i Grcke naseli, zbog odrzavanja ravnoteze prema tamosnjem hriscanskom elementu, muslimane iz Bosne i istocne Rumelije" (431). Bosna je u to vrijeme bila izlozena snaznim nacionalistickim pritiscima, od cijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj. Nakon preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom, Kállay je "polazeci od vjerske tolerancije i postivanja pariteta" pokusao u domacem stanovnistvu razviti i ucvrstiti osjecanje bosanske posebnosti, odnosno narodnosti.13 Takvo bosanstvo je krajem osamdesetih godina dobilo obiljezje "politicke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), ostro je napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi i publicistici" (374).
U unutrasnjem zivotu zemlje bosnjastvo je jasno doslo do izrazaja pocetkom devedesetih godina. Vec sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanovic-Ljubusak pokrenuo je list Bosnjak. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. VII. 1891. godine. Programska orijentacija lista bila "je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bosnjacima i njihovo priblizavanje evropskoj civilizaciji" (377). Prema Bosnjaku elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a faktori koji su odvojili Bosnjake od ostalih naroda su klima, mjesni obicaji i vjera. Prema Bosnjaku, "Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa kojima treba u slozi i ljubavi zivjeti, samo da i oni ostave na miru Bosnjake i ne naturaju im svoje ime" (379). "Bosnjastvo se moze posmatrati i kao mogucnost da se prevlada konfesionalna sadrzina nacije u Bosni i Hercegovini. Mesutim, ni jedan od nosilaca bosnjastva u sustini mu nije davao ovo znacenje. I kod lista Bosnjak, u pocetku, to sire znacenje bosnjastva vise je privid i odraz sluzbene austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bosnjak, i pored njegove uske drustvene pozicije, bosnjastvo je, prije svega, mogucnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i iskljucivo sredstvo odbrane njihove posebnosti" (382-383).

2.3.1. Bosnjacki autonomni pokret

Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocela je borba Bosnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku14 autonomiju. "Osnovni bosnjacki kulturno-politicki interes tog vremena odnosio se na rad i polozaj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdrzavanje skola i ostalih mearifskih i islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadrzaj tadasnjeg javnog zivota u Bosnjaka" (386). Autonomnom borbom poceo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja Bosnjaka. S pocetkom ove borbe javlja se i bosnjacko-srpska politicka suradnja. Ona je trajala vise godina i iskazivala se u nizu zajednickih politickih akcija. Srbi su ponudili bosnjackim predstavnicima nacrt ugovora o politickoj suradnji u kojem se na prvom mjestu trazila politicka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s bosnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rjesavanju agrarnog pitanja, te zbog prijedloga srpske strane da "sluzbeni naziv jezika u BiH bude iskljucivo srpski, te da se u javnom pismenom saobracaju, skolama i drzavnim organima koristi iskljucivo cirilica" (395). U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se veleposjednicka grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vosstvo autonomnog pokreta. Pocetkom prosinca 1906. godine na sastanku bosnjackih prvaka u Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih sloboda i uresenje agrarnih odnosa. Potaknuti vracanjem, 24. VII. 1908, na snagu liberalnog Midhat-pasinog Ustava iz 1876. godine od strane nositelja mladoturske revolucije, muslimanska i srpska narodna organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilicno heterogena grupa tzv. "naprednih Muslimana", kako su se sami nazivali. To su bili ugledniji rezimski orijentirani grasani, mesu kojima su se posebno izdvajali gradonacelnik Sarajeva Esad ef. Kulovic i tesanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mesic, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Basagic. Borili su se za odrzanje bosnjackog naroda u BiH i zastitu njegovih, prije svega posjednickih interesa. Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme djelovao je i drugi pokret "cisto kulturne prirode". "Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi bosnjacki knjizevni list Behar, osnovali potporno drustvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bosnjacki klub, vise citaonica i trezvenjackih drustava, Islamsku dionicarsku stampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradnicku zadrugu u selu Sijama kod Maglaja, tada kotar Tesanj itd." (410). Obavili su niz poslova koji se u historiji srednjoeuropskih naroda obicno nazivaju "kulturnim" ili "nacionalnim preporodom". Koncepcija bosnjackog kulturnog preporoda trebala je u narodu "razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bosnjackog narodnog bica. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te islam predstavljaju tri bitna elementa bosnjackog nacionalnog omesivanja" (410). Iz toga i proizilazi posrednicka uloga Bosnjaka izmesu zapadne i istocne kulture, koje ce se pokretaci i nosioci bosnjackog preporoda dosljedno drzati i prakticno ostvarivati kroz svoj casopis Behar. "Napredni Muslimani" su 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku, na cijem celu je bio Adem-aga Mesic. MNS je podrzala aneksiju BiH, koja je proglasena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Mesicevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prorezimsku politiku, zbog cega je bila krajnje nepopularna u narodu. "Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nesto prije prvih saborskih izbora MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka (MSS)" (417). Bosnjacki autonomni pokret "je nastao iz dubokih unutrasnjih potreba naroda i rezultat je cinjenice da se zivot Bosnjaka kretao jos u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikracena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrozene" (396). Primjereno nastalim politickim i drugim promjenama Bosnjaci su bili svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politicki razvijati i afirmirati. "Politicko vosstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno kaze da je jedini izlaz prihvatanje evropskog nacina zivota, uz jednovremeno ocuvanje vlastite narodne bosnjacke tradicije (...). Otvorenim pismom Serifa Arnautovica Muslimanima na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simbolicnim nazivom Vakat, 2. I. 1914, on to porucuje svim muslimanima koji su usli u sastav raznih balkanskih drzava i opominje ih da Bosnjaci imaju u tom pogledu 30-godisnje gorko iskustvo" (455). Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom ratu balkanski saveznici su srusili "europsku Tursku". U Drugom balkanskom ratu Turskoj su pripali Edirne i istocna Trakija, pa je uspjela zadrzati status europske zemlje.

2.4. Razdoblje Jugoslavenske drzave

Drzava Srba, Hrvata i Slovenaca, ciji je sastavni dio bila i BiH osnovana je 29. X. 1918. godine. Za predsjednika Narodnog vijeca SHS, kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj drzavi, izabran je Anton Korosec, a za potpredsjednika dr. Ante Pavelic (zubar) i Svetozar Pribicevic. »inom ujedinjenja 1. XII. 1918. BiH je usla u sastav jedinstvene jugoslavenske drzave. "Tadasnja vladajuca ideologija nacionalnog i drzavnog unitarizma nije priznavala postojanje posebnih nacija, vec samo triju 'plemena': Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog 'jedinstvenog jugoslavenskog naroda', a u slucaju Bosnjaka i cinjenicu da oni kao muslimani predstavljaju odresenu kulturno-vjersku grupu" (492). Na toj osnovi formirana je upravo u Sarajevu 15. II. 1919. Demokratska stranka, kao potreba i izraz koncepta centralistickog drzavnog uresenja. Istovremeno u Sarajevu su ujedinjene sve dotadasnje bosnjacke lokalne politicke organizacije u jedinstvenu politicku stranku Bosnjaka na podrucju BiH, pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), ciji je osnovni okvir politickog djelovanja bila borba za nedjeljivost i autonomiju BiH. U to vrijeme je obnovljena stara Hrvatska narodna zajednica, koja se kasnije podijelila na Hrvatsku tezacku stranku i Hrvatsku pucku stranku. Sve tri ove stranke zalagale su se za autonomisticko, odnosno federalisticko drzavno uresenje (494). U takvim drustvenim okolonostima pojavio se i novi strogo centralisticki i unitaristicki Ustav. Njegovo izglasavanje upriliceno je na Vidovdan 28. VI. 1921, pa je po tome i nazvan Vidovdanski ustav, koji je dalekosezno zacrtan u duhu mitskog srpskog zavjeta. Uvodnik u radikalnom listu Samouprava, u povodu donosenja Vidovdanskog ustava, imao je naslov Ovogodisnji Vidovdan povratio nam je Carstvo. Politicki zivot u kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obiljezen "haoticnoscu, bezobzirnoscu i represijom vladajucih krugova i krajnjom kraljevom samovoljom" (499).
Za Bosnu i Bosnjake javlja se novi nepovoljni politicki dogasaj - osnivanje Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, istog dana kada su predsjednik vlade Dragisa Cvetkovic i vosa HSS-a dr. Vlatko Macek potpisali sporazum o: 1) osnivanju koalicione vlade Cvetkovic-Macek i 2) osnivanju Banovine Hrvatske. Tim cinom je izvrsena podjela Bosne i Hercegovine, sto je izazvalo nezadovoljstvo i ostro reagiranje Bosnjaka. Dr. Mehmed Spaho, vosa JMO, upozorio je Cvetkovica da se ne cine koncesije na racun BiH.
Bosnjacka inteligencija je tokom dvadesetih godina bila podijeljena u odnosu prema Atatürkovim reformama, odnosno sekularizaciji Turske, na moderniste ili reformiste, na jednoj, i tradicionaliste ili konzervativce na drugoj strani. Modernisti su se javili kako mesu svjetovnom inteligencijom, tako i mesu ilmijom. "Mesu svjetovnim modernistima najaktivniji su u dvadesetim godinama bili Dzevad-beg Sulejmanpasic i Edhem Bulbulovic. Njihovim zalaganjem osnovan je u januaru 1928. jedan intelektualni krug, pod nazivom Reforma - organizacija naprednih muslimana. Krug je krace vrijeme izdavao i svoj list pod nazivom Reforma" (522). Programska orijentacija Reforme imala je tri osnovna cilja: Prvi, vjersko-prosvjetni - osuvremenjivanje vjerskog odgoja Bosnjaka, sto je na prvom mjestu podrazumijevalo modernizaciju i osuvremenjivanje vakufa, iskorjenjivanje predrasuda i praznovjerja. Drugi, otkrivanje i emancipacija bosnjacke muslimanske zene, njenim skolovanjem i uvosenjem u privredni i socijalni zivot. Treci, pitanje nacionalne smosvijesti, sto je sadrzavalo problem polozaja Bosnjaka izmesu slavenstva i orijentalnog arapsko-turskog svijeta, kao i izmesu Srba i Hrvata. U tom smislu reformisti su inzistirali na nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka, tako da oni kao "autohtoni elemenat" vide u Jugoslaviji svoju pravu i jedinu domovinu. Pitanjem polozaja BiH i njene autonomije nisu se bavile samo grasanske stranke i grasanski politicari. Njime se stalno bavila i tada ilegalna Komunisticka partija Jugoslavije. Na njenu inicijativu bosanskohercegovacka studentska omladina obratila se otvorenim pismima narodu, u prosincu 1937., ozujku 1938. i prosincu 1939. godine. Ta pisma potpisalo je 509 studenata iz BiH (studirali su uglavnom u Beogradu i Zagrebu), svih nacionalnosti: Srba, Bosnjaka, Hrvata i Jevreja. "Oni u tim pismima, kao ljudi 'kod postojbine, a bez postojbine', iz osjecanja i duznosti, prava i potrebe, zahtijevaju autonomiju Bosne i Hercegovine" (...) Oni se odlucno izjasnjavaju protiv svakog etnocentralizma, svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Samo uz te pretpostavke BiH moze zauzeti 'mjesto koje joj po njenom posebnom polozaju pripada'. U pismima se posebno istice da je BiH u tadasnjoj grasanskoj politici 'predmet nepostedne trgovine i potkusurivanja'. Trazi se rjesavanje narodnih problema 'unutar postojecih drzavnih granica na osnovu demokratije i ravnopravnosti naroda' " (523). Pisma studentske omladine ukazala su na historijsko i egzistencijalno zajednistvo naroda BiH. Njihov razmjestaj u BiH ne dozvoljava da se izmesu njih povlace administrativno-politicke granice. To zajednistvo potpisnici pisma nisu vidjeli samo kao aktualnu/kratkotrajnu potrebu, vec i kao opredjeljenje za buducnost. "Ovim pismima u komunisticku publicistiku uvedena je kategorija 'narodi Bosne i Hercegovine', kao izraz njene konfesionalne i etnicke slozenosti. Na drugoj strani, uvedena je kategorija samosvojnosti BiH. Ta samosvojnost bila je pretpostavka za rjesavanje njenih nacionalnih i drzavnih odnosa" (524). Raspadom Kraljevine Jugoslavije i proglasenjem Nezavisne Drzave Hrvatske, Njemacka i Italija su BiH prepustile Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj. U NDH, Bosnjacima se "otvoreno negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet". "Pavelic je 14. VIII. 1941. primio predstavnike bivse JMO (Jugoslavenske muslimanske organizacije, F.N.), sa Dzaferom Kulenovicem na celu, cime je dio vosstva stranke pristao uz ustasku NDH i stavio se u njemacku sluzbu"14 (533). Zbog toga je Kulenovic naisao na ostru osudu iz redova bivse JMO. Svoje zlocine nad Srbima, Jevrejima i antifasistima svih nacionalnosti ustase su od pocetka kukavicki i mucki nastojale i dijelom uspijevale pripisati Bosnjacima, kako bi onda ovi bili izlozeni cetnickoj odmazdi" (534). Ustase su cestim nosenjem "muslimanskih znamenja", kao sto su fesovi i mesusobnim dozivanjem navodnim muslimanskim imenima od pocetka nastojale kompromitirati Bosnjake (534). Ustase su brojne Bosnjake kao muslimane otpremile i ubile u ustaskim logorima u Jasenovcu, Gospicu, Staroj Gradisci, Bosanskoj Dubici ili na drugim mjestima (534). "Veci broj Bosnjaka ustase su, pod vosstvom Maksa Luburica, svirepo poubijale za vrijeme posljednje faze svoje strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine" (534-535). Vecina bosnjackog naroda koja nije prihvatila NDH i njenu politiku borila se za samostalnu BiH, i smatrala je da se u svim ugrozenim podrucjima Bosnjaci moraju naoruzati i sami braniti. U mnogim krajevima, posebno na selu, doslo je do formiranja "muslimanske milicije", koja je stitila svoja mjesta od mogucih napadaca, a posebno od cetnika. U pojedinim slucajevima ucestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. Najveci je dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943., pristupio partizanima. Znacajan broj Bosnjaka se od pocetka ustanka borio u sastavu partizanskih jedinica. Oko 50 Bosnjaka je proglaseno narodnim herojima.

3. Borba Bosnjaka za opstanak

Krajem 17. stoljeca zaostrava se kriza osmanske drzave, koja se posebno ispoljava u Bosni, tada granicnoj provinciji "Carstva, izlozena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno pocinju progoni Bosnjaka i genocid nad njima kao muslimanima"15 (290). Ideoloski izvori genocida nad Bosnjacima i drugim narodima u suvremeno doba sadrzani su u zelji balkanskih, "prije svega srpskih i crnogorskih vladajucih struktura" (291) da njihovim istrebljivanjem stvore svoje etnicki ciste teritorije, odnosno drzave. Proces protjerivanja i istrebljivanja Bosnjaka otvoren je tzv. "'istragom poturica',16 ustvari pokoljem Bosnjaka u staroj Crnoj Gori pocetkom XVIII. stoljeca. "Pokolj Bosnjaka u Crnoj Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila Scepcevica Petrovica (...) U historijskoj se literaturi spominju razlicite godine u kojima je izvrsen pokolj nad Bosnjacima, od 1702. do 1708. godine. Vecinom se smatra da je vladika Danilo na Bozic 1702, na samo Badnje vece ili pred zoru, isjekao 'sve Turke' u Crnoj Gori. To se misljenje zasniva na jednom zapisu, koji navodno potice od samog vladike Danila, u kojem on prica o izgonu 'Turaka' upravo 1702. godine"17 (291). "Kako je opjevani pokolj nad Bosnjacima izvrsen uoci Bozica, to su srpski i crnogorski cetnici, kad god su mogli, slijedili tu tradiciju i u Drugom svjetskom ratu svoje koljacke napade na Bosnjake zapocinjali na pravoslavno Badnje vece.18 Takvo stanje duha Krleza je jednom prilikom nazvao 'krugom turske magije'. 'Kako se fascinantni krug turske magije', pisao je Krleza, 'jos uvijek nije ugasio u nasim svijestima, vise od svega govori Njegos, cije parole jos danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu govori o neposredno zivim politickim problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII. u XVIII. stoljece'" (293). U svim ratnim stradanjima i nevoljama Bosnjaci su najteze podnosili opasnost od nasilnog prevjeravanja/pokrstavanja (290). Tokom Kandijskog (1647-1660), i Beckog rata (1683-1699), a posebno poslije njih, znatan dio bosnjackog stanovnistva u okolnim je zemljama vec tada potpuno istrijebljen. U ratovima i drugim nevoljama u iscrpljenu i skoro nebranjenu Bosnu 1697. godine sa oko 8000 vojnika upada austrijski feldmarsal princ Eugen Savojski, usput harajuci i paleci mjesta kroz koja je prosao na putu ka svom glavnom cilju - Sarajevu. Predvecer, 23. listopada, Sarajevo je gorjelo.19 "'Prepustili smo', zapisao je Savojski, 'grad i svu okolicu vatri'. Dok je grad gorio 'jurisni odred' je progonio njegove stanovnike. Jurisnici su se vratili 's bogatim plijenom i mnogo zena i djece, nakon sto su pobili svu silu 'Turaka'", (288). "Tokom XVIII. st. Bosnjaci su izdrzali tri velika rata s Austrijom i Mlecanima: 1714-18., 1737-39., te 1788-91. godine. Od presudnog je povijesnog znacaja posebno bio rat 1737., kada su Bosnjaci kod Banja Luke do nogu porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku kada im je car Karlo VI. svojim proglasom uoci pohoda na Bosnu zaprijetio fizickim unistenjem, ukoliko se ne odreknu islama" (572).

3.1. Zacarani krug (ne)priznavanja

Konstituiranjem drzavnosti BiH dovrseno je donosenjem prvog Ustava Narodne Republike BiH 31.12. 1946. godine. Kao rezultat Narodnooslobodilacke borbe je stvoren drzavnopravni okvir, koji je Bosnjacima omogucavao u nacelu svestrani ekonomski, politicki i kulturno-duhovni razvoj. U prvim poslijeratnim godinama obnovljeni su, na nacelima odvojenosti crkve i drzave, slobode svijesti i vjeroispovijesti, proklamiranim Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika, organizacija i rad Islamske vjerske zajednice. Prilikom prvih poratnih popisa stanovnistva u Jugoslaviji, Bosnjaci su se mogli "opredijeliti", bilo vlastitom voljom bilo administrativno kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati, Crnogorci...) ili da ostanu "neopredijeljeni". Pri popisu stanovnistva 1953. godine za sva lica jugoslavenskog porijekla, "koja nisu blize nacionalno opredijeljena", a to se prije svega odnosilo na Bosnjake, uvedena je nova statisticka kategorija "Jugoslaven-neopredijeljen". Takvih Bosnjaka bilo je 998.697 (u BiH - 891.800). U 1961. godini prvi put uvedena je statisticka odrednica "Musliman u etnickom smislu". Takvih je bilo 972.960 (u BiH - 842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH 265.731 musliman izjasnio kao "Jugoslaven-nacionalno neopredijeljen" (563). Pocetkom sezdesetih godina jedna grupa bosnjackih intelektualaca u emigraciji odlucno se vraca bosnjastvu, kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji (Adil Zulfikarpasic, u clanku u casopisu Bosanski pogledi, i dr. Smail Balic u knjizi na bosanskom jeziku Kultura Bosnjaka). Od tada se o sudbini, karakteru i sustini bosnjackog bica javljaju razlicita znanstvena, publicisticka i umjetnicka djela poznatih i priznatih bosnjackih i drugih autora. Na neodrzivost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja Bosnjaka, dva je puta eksplicitno i jasno upozorio i Josip Broz Tito, "prvi put na II. plenumu CK SKJ, u novembru 1959, a drugi put na VII. kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine" (564-565). U zakljuccima 17. sjednice CK SK BiH, u veljaci 1968, izricito se kaze da i historija i "danasnja socijalisticka praksa" potvrsuju da su "Muslimani poseban narod" (565). Bez obzira na formalno-politicko priznanje Muslimana/Bosnjaka, sadrzinski i sustinski im je poricana svaka etnicka, povijesna i kulturno-duhovna samoidentifikacija i autohtonost.20 Za skolsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bosnjaci ili muslimani nisu postojali u strukturi naroda Jugoslavije (565). "Mnogi ugledni knjizevnici, pjesnici, javni i kulturni radnici opredijelili su se kao Srbi i Hrvati, pa je tako i njihovo stvaralastvo tretirano kao sastavni dio srpske, odnosno hrvatske kulture"21 (Durakovic, 1993:196). Na negiranju bosnjacke autohtonosti osobito je radilo mesusobno cvrsto povezano velikosrpsko nacionalisticko jezgro unutar Saveza komunista, koje putem partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemoguciti kulturno-politicku afirmaciju Bosnjaka. "Iz tog neformalnog velikosrpskog udruzenja unutar Saveza komunista nastala je 1990. teroristicka Srpska demokratska stranka" (567). Nepriznavanje Bosnjaka kao autohtonih europskih muslimana cijelo vrijeme se kretalo u pravom circulusu vitiosusu njihovog prisvajanja i nacionalnog asimiliranja, kako po velikosrpskoj tako i po velikohrvatskoj posesivno-strateskoj koncepciji prisvajanja ili podjele Bosne. Nepriznavanje i instrumentalizacija Muslimana/Bosnjaka potvrsivali su se kao "kljuc Bosne". Bosnjake je jednostavno trebalo zatrti (573). To se pokusalo i u agresiji na BiH, 1992-1995. godine. "Bosnjaci su tom planu pruzili odlucan otpor i uz ogromne ljudske zrtve sprijecili njegovu realizaciju u predvisenom obimu i obliku. Ideja Bosne i njene drzavnosti su tako odrzani i ocuvani" (573).

3.2. Bosanski jezik

Jezik kojim Bosnjaci govore je u srednjem vijeku "najcesce nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nesto kasnije bosanskim.22 (...) U opcu upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII. i XVIII. stoljecu" (15). Naziv bosanski jezik ostao je u sluzbenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Naziv bosanski ili bosnjacki jezik je zvanicno ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine. U njoj se izricito zahtijeva da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. S obzirom na tradiciju, posebnom vladinom odlukom od 20. XI. 1907., Bosnjacima je dopusteno da u svojim autonomnim ustanovama mogu i dalje koristiti bosanski jezik. U obje bivse Jugoslavije ta je praksa "jednostavno ukinuta i napustena (...) sve do prvih mjeseci 1991., kada su ga Bosnjaci putem svoje stampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, sto je vec naucno utemeljeno i razrijeseno" (16).

4. Etika postovanja zivota

Albert Schweitzer, njemacki lijecnik, odbacio je razlikovanje izmesu visih (vrednijih) i nizih (manje vrijednih, manje razvijenih) oblika zivota. Po njemu nije postojala kategorija bezvrijednog zivota, koji bi covjek mogao slobodno unistiti. Upitao je: "Tko od nas zna, kakvo znacenje ima bilo koje zivo bice po sebi i u kozmosu?" (Schweitzer, 1957:71). "Etika postovanja zivota jest na opcenitost prosirena etika ljubavi" (Schweitzer, 1957:70). Zato ponasanje covjeka spram covjeka trebalo bi biti samo specifican slucaj sveopceg etickog odnosa spram zivota. Moze se reci da je bît eticko-interkulturalnog konflikta u tome sto su se dominantne kulture ili njihovi elementi stalno sirili na racun potiskivanja, stjesnjavanja i asimiliranja marginaliziranih kultura. "U tome smislu je ljudska kultura morbidna" (Kirn, 1992:278). Posebnost ljudskog zivota je u tome da njegova volja ima za vlastito prosirenje i asimilaciju drugih kultura na raspolaganju neusporedivo djelotvornija sredstva nego svi ostali oblici zivota. Diskriminacija i zlocin se prvo koncipiraju u glavama ljudi, zatim se prenose na papir, pravi se konkretni scenario izvrsenja i sprovode u praksi. Prema Allportu diskriminacija je treci stupanj primitivnih oblika ponasanja, a ocituje se u nizu mjera koje se drustveno poduzimaju protiv pripadnika neke grupe da bi se istakao njezin manjevrijedni polozaj u drustvu (Supek, 1973:78).
Neshvatljivo izostavljanje/brisanje Slovenaca i Bosnjaka kao ustavno priznatih nacionalnih manjina iz Ustava Republike Hrvatske, 12. XII. 1997. godine u Hrvatskom Drzavnom Saboru, svakako je diskriminacija. To nije politicki mudra, a ni eticki i ustavno-pravno opravdana odluka, jer proces integracije potiskuju retrogradni procesi ignoriranja, getoizacije i asimilacije nacionalnog identiteta Slovenaca i Bosnjaka, sto je i u suprotnosti s Europskom okvirnom konvencijom o pravima nacionalnih i etnickih zajednica i manjina, pa se moze desiti da odgovorni mesunarodni subjekti iz Europe i svijeta ocijene izostavljanje Slovenaca i Bosnjaka iz Ustava RH kao nacionalisticki, sovinisticki, pa cak i ksenofobicni cin. Manipuliranje cinjenicama uvijek se vraca kao bumerang. I ne samo zato, objektivna istina mora biti preca i jaca od bilo cijih neutemeljenih politokratsko-meritokratskih uvjerenja konformisticko-sporazumaske provenijencije koja misli da slobodna i suverena drzava moze postojati bez njenih slobodnih i suverenih grasana.

5. Ljudska Bosna i Hercegovina

BiH moze, i mora, opstati samo kao Ljudska. A Ljudska BiH je dinamicna, otvorena i ravnopravna struktura svih naroda/ljudi koji zive u njoj i koji je nose u sebi - u svojoj dusi, svome srcu i (raz)umu. BiH nisu potrebne nikakve umisljene etnocentralisticke mesije i pokrovitelji-krvnici koji je na svaki nacin i po svaku cijenu pokusavaju dijeliti i nezajazljivo prisvajati po nacelu lebensrauma. To su nametnute vrijednosti i potrebe - heteronomna vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija, a vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija BiH mora biti autonomna; mora proizilaziti iz entiteta, a ne etniteta bosanskog covjeka - iz entiteta BiH u ljudima, iz njihovih univerzalnih vrijednosti, iz: entiteta etike, pravde, objektivne istine, pravne drzave, ravnopravnosti, slobode, otvorenog drustva. Ljudskoj BiH je potreban otvoreni, dinamicki entitet etniteta, bez slijepe orijentacije na proslost, vec na sadasnjost i buducnost, kako nas buducnost ne bi sistematski i nuzno sokirala (Toffler). Conditio sine qua non cjelovite BiH i zajednickog zivota u njoj je (i) svojevrsna katarza i ataraksija (iskljucujuci ateizam kao Epikurov uvjet za ataraksiju) svih naroda Bosne i Hercegovine i svakog njihovog pripadnika; a za pojedince koji su odgovorni za oruzanu agresiju, zlocin, genocid, i sankcioniranje odgovornosti pred Mesunarodnim sudom. Bez katarze i ataraksije nema kajanja i oprosta, bez kajanja i oprosta nema tolerancije, bez tolerancije nema interakcije, bez interakcije nema suradnje, bez (ravnopravne) suradnje nema svestranog dijalosko-interkulturalnog komuniciranja i integracijsko-interkulturalnog odnosa ciji je cilj svestrani razvoj bosanskog covjeka i njegove BiH kao stare europske zemlje i drzave.23 Kada je interkulturalno komuniciranje zasnovano na univerzalnim (humanim) vrijednostima i potrebama, tada sve razlike kao sto su nacionalne, vjerske, jezicke, ukupno, kulturno-duhovne, ne udaljavaju i razdvajaju, vec priblizavaju i spajaju, mesusobno oplemenjuju ljude i narode. Tada nece biti potrebno ni predzise krscanstva, ni predzise islama, niti predzisa bilo kojih drugih vjera i naroda. Kaze se da nije Bog u sili, nego u pravdi. Ako je to tako, a jest, i krscanstvo i islam i sve druge religije su od Boga date, a bozije, osim ostalog, ima funkciju i smisao povezivanja i oplemenjivanja, a ne razdvajanja i destrukcije. Zato sve vrste takvih predzisa i zidova su (zlo)djelo izopacenog covjeka, a ne dar Uzvisenog Boga. "Da bi se priznala tusa vrijednost, treba imati vlastitu", primjecuje Schopenhauer. Bosna i Hercegovina je prostorno dovoljno velika zemlja da u njoj ima mjesta za sve njene narode. Podjela i dezintegracija njenog teritorija je siguran put u podjelu i dezintegraciju njenih ljudi i svih konstruktivnih pretpostavki za njihov zajednicki zivot. U tome smislu je indikativno i uvjerljivo misljenje dvojice sarajevskih taksista o Daytonskom sporazumu iskazano prije dvije godine: "Nismo se borili zato da zivimo u razlicitim entitetima24 (...) Borili smo se za zajednicki zivot...". Podjelu i svojatanje Bosne ne izmisljaju i ne namecu "mali" veliki ljudi, nego "veliki" mali ljudi koji se grcevito bore za nepovredivost i afirmaciju mita.

Politicko-romanticarsko glorificiranje i mitologiziranje nacije, politicke stranke, drzave, prava, demokracije, slobode; i licemjerno priblizavanje covjeku je privid ostvarivanja slobode covjeka i grasanina i djelo nasilja nad njima. I lijepo kaze poljski knjizevnik i satiricar Lec: "Ne moze se svirati 'Pjesma o slobodi' pomocu instrumenta nasilja." Nedopustivo je zatirati ljudske slobode u ime "visih interesa" i etnicke pripadnosti. Nedopustivo je govoriti o suverenosti nacije i drzave, a destruirati i razbijati licnost. Iz takvih i slicnih proturjecnosti javlja se "krvava pobjeda Povijesti nad Dostojanstvom", istice Alain Finkielkraut u svojoj knjizi L' Humanité perdue (Izgubljeno covjecanstvo), izricuci globalni sud o 20. stoljecu. Dok Dostojanstvo svakoj osobi daje apsolutnu vrijednost, Povijest mu ne moze dati vise od relativne vrijednosti, zato sto je »ovjecanstvo stavljeno iznad »ovjeka, a izopacena ideologija iznad humanizirane (nescijentizirane) znanosti.

Dr Fahrudin Novalic