10 Neprijatnih istina o Bosni

Daleko od normalne i zdrave zemlje
14. novembar 2007.

DESET NEPRIJATNIH ISTINA O BOSNI

Piše: William MONTGOMERY
Za svakog ko je putovao Bosnom neposredno nakon dejtonskih mirovnih sporazuma, promjene koje se sada vide su impresivne. Sarajevo je polako povratilo mnogo svog starog šarma, a mnogi ožiljci rata izbrisani su ili uklonjeni na drugi način. Popravljene su hiljade kuća širom zemlje, sloboda kretanja postala je uobičajena stvar i veoma veliki broj izbjeglica dobio je pravo da se vrati u svoje kuće. Ne čudi zato što su ljudi sa strane koji poznaju loše stare dane toliko impresionirani. Neki od njih čak su aktivno podržavali "bosanski model" za Irak ili Kosovo.
Na žalost, mada su sve ove gore opisane pozitivne promjene (kao i mnoge druge) stvarne i značajne, Bosna je još veoma udaljena od zdrave, normalne zemlje. U stvari, realnost je da je međunarodna zajednica suštinski faktor koji omogućava ekonomski opstanak zemlje i sprečava je da ponovo sklizne u sukob i možda čak i nasilje.

1) Dominantna karakteristika Bosne i dalje je etnicitet. Svaka od tri glavne etničke grupe i dalje je čvrsto vezana za ista gledišta - i predrasude - koja je imala tokom rata. Mada su sve one bile odvraćane/ubjeđivane/obeshrabrivane/sprečavane da koriste nasilje, one nastavljaju da pokazuju svoje razlike na doslovno svaki drugi način. To je daleko najvažniji faktor zašto Bosna danas ne funkcioniše. Tokom proteklih 12 godina ovaj preovlađujući animozitet/sumnja prema drugim etničkim grupama umanjio se malo, ili nimalo. To nije posebno iznenađenje imajući u vidu i brutalnu prirodu rata u Bosni i činjenicu da su mnoga djela etničkog čišćenja i druge ratne zločine počinili susjedi ili poznanici koji još slobodno žive u Bosni. Svako ko sumnja u ovo, treba da pogleda broj međuetničkih brakova. Prije rata on je bio vrlo visok. Vjerujem da je on sada gotovo nula.

2) Cilj dejtonskih mirovnih sporazuma bio je da se okončaju godine krvavog ratovanja u Bosni. U tom smislu, oni su bili potpuno uspješni. Ali plaćena je veoma visoka cijena: postignuti sporazumi bili su mješavina kompromisa, idealizma, suprotstavljenih ciljeva i ustupaka svakoj od tri etničke grupe. Kodifikovan je jedan složeni sistem entiteta, kantona sa slabom centralnom vladom, tri različita parlamenta i tri različita premijera. Svaka od tri etničke grupe čvrsto se drži onih djelova dejtonskih sporazuma koji odgovaraju njenim ciljevima i stalno pokušava da uništi druge djelove. Naglasak dejtonskih sporazuma na etnicitetu kad se radi o svim pitanjima u suštini pomaže da se etnički problemi u zemlji stalno obnavljaju, a njihova kompleksna struktura jedna je od glavnih prepreka progresu u Bosni.

3) "Meka moć" Evropske unije, ili korišćenje obećanja bližih veza s EU i eventualno članstvo nijesu više djelotvorni da pridobiju strane da se slože o pitanjima koja EU smatra suštinskim, kao što je reforma policije. Razlozi su na jednoj strani produžena važnost etničkih uvjerenja i nedostatak bilo kakvog konkretnog vremenskog okvira za članstvo u EU na drugoj. Istovremeno, odavno su prošli dani kada su Sjedinjene Države snagom volje mogle da prinude sve strane da načine ustupke.

4) Izraz Bošnjak bio je prvobitno korišćen u početnim fazama rata da se opišu brojni Bosanci svih etniciteta koji su željeli da rade zajedno na tome da nova nezavisna država funkcioniše. Jedan od najtužnijih komentara o današnjoj situaciji jeste da taj termin sada jednostavno predstavlja politički korektan način da se opišu bosanski muslimani i ništa više.

5) Mada je bilo izuzetnog uspjeha u vraćanju imovine širom Bosne njenim pravim posjednicima, bio je prenaglašen značaj toga. Izuzetno veliki broj vraćenih imanja se veoma brzo prodaje, trampi i veoma rijetko naseljava, ako toga uopšte ima.

6) Sloboda religije je jedno od najvažnijih ljudskih prava i ono što Amerikanci posebno cijene. U Bosni, međutim, ova sloboda izražavanja se ili svjesno upotrebljava da provocira druge etničke grupe ili one to tako doživljavaju. Bez obzira šta je istina, krajnji rezultat je da otvoreno/javno izražavanje religioznih uvjerenja u Bosni pomaže da se proširi, a ne suzi jaz između etničkih grupa.

7) Iznos međunarodne finansijske pomoći Bosni u proteklih 12 godina, čak i kad se isključi vojna komponenta, bio je nekoliko milijardi dolara. Vrijeme je za jednu temeljnu studiju kuda je tačno otišao sav taj novac, a ja sumnjam da će rezultati otkriti mnogo toga. Veoma veliki dio, na primjer, bio je iskorišćen da se plate troškovi raznih autsajdera (članova snaga međunarodne policije, obezbjeđenja visokih zvaničnika međunarodne zajednice, personala Ureda visokog predstavnika, različitih nevladinih organizacija i savjetnika svih vrsta). Administrativni troškovi za primjenjivanje različitih programa takođe su značajna stavka u troškovima. (Američke nevladine organizacije koje primjenjuju programe SAD u Bosni, na primjer, naplaćuju administrativnu taksu za svoj posao koja može varirati između deset i 20 odsto.) Infrastruktura ostaje ogroman problem koji se najvećim dijelom ne rješava. Dvanaest godina poslije Dejtona, putna mreža je u katastrofalnom stanju. Krajnji rezultat je da ima veoma malo toga da se pokaže gdje su utrošena sva ta sredstva.

8) Bosanski muslimani (Bošnjaci) uvijek su željeli snažnu centralizovanu državu. Oni Bosnu vide kao cjelinu tačno onako kao što su Srbi vidjeli bivšu Jugoslaviju: identifikuju se s njom u cjelini. Druge dvije etničke grupe to ne čine. To je dijelom posljedica činjenice da su Bošnjaci najbrojnija i stoga, bar u teoriji, potencijalno najmoćnija grupa. Svi bosanski Srbi smatraju da žive u Republici Srpskoj i učiniće sve što mogu da zadrže ili prošire autonomiju RS. Bosanski Hrvati čvrsto drže svoje hrvatske pasoše i rade samo onoliko koliko je potrebno da jednaka prava što su ih dobili u Dejtonu (uprkos tome što su najmanja od tri etničke grupe) ostanu nedirnuta. Ta tri fundamentalna gledišta se međusobno isključuju i objašnjavaju zašto je sistem sada blokiran i zašto će ostati takav u doglednoj budućnosti.

9) Ključni članovi međunarodne zajednice (izuzev Rusa) imaju simpatije za stav Bošnjaka o tome kako Bosna treba da funkcioniše, prije svega zato što je djelotvorniji i u skladu s njihovim nacionalnim iskustvima. Drugim riječima, njima se ne dopada stepen autonomije koji je dat svakom entitetu, slaba centralna vlada i mogućnost veta što su ga Dejtonski sporazumi dali svakoj etničkoj grupi. To objašnjava zašto su različiti visoki predstavnici tako ozbiljno pritiskali sve strane da "dobrovoljno" daju više vlasti centralizovanoj državi na račun entiteta i zašto su svoja ovlašćenja primjenjivali do krajnjih legalnih granica da bi sistem učinili funkcionalnijim. Sadašnja kriza koja uključuje odluke Visokog predstavnika nastala je upravo zbog ovih pitanja.

10) Konačno, najaktuelnija i najkritičnija neprijatna istina od svih: faktori koji su se poklopili i stvorili potencijalno najozbiljniju krizu u Bosni. Oni uključuju uticaj Kosova; povećanje nacionalističkog sentimenta u Srbiji; proaktivnu ulogu koju igra Rusija u podršci širim srpskim interesima (oni, na primjer, mogu napraviti probleme s godišnjim obnavljanjem mandata EUFOR u UN sljedećeg mjeseca); rastuće frustracije svih strana u Bosni zbog godina vlade međunarodne zajednice i sve bljeđi interes međunarodne zajednice za Bosnu.
Pored toga, sve ključne političke partije shvataju da se uloga međunarodne zajednice smanjuje i da će nastaviti da se smanjuje. To ih ohrabruje da daju izjave i preduzimaju akcije na koje se ne bi usudili prije nekoliko godina. Drugim riječima, snage koje su 12 godina držale Bosnu stabilnom postaju slabije, dok faktori destabilizacije dobijaju u snazi. To je loša kombinacija. (B92)