BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM
Predavanja Dr.Ivana Pilara iz 1927 g.
OVA DVA ZABILJEZENA I OBJAVLJENA PREDAVANJA DR. IVE PILARA (Sto ih je 10. februara i 10. marta 1927.g. odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu), GOVORI I JEDNIM DIJELOM DOPRINOSI POJASNJENJU ZIVOTA,OBICAJA I RELIGIJE BOGUMILA.SA DRUGE STRANE, TREBA NAPOMENUTI DA SE DOGADJA U VREMENU 1927.GODINE, TJ. ZA POSTOJANJA DRZAVE 'SHS', KADA JE BILA JAKO IZRAZENA NETRPELJIVOST PREMA SVEMU STO JE BOSNJACKO I U TIM VREMENIMA SA POJACANIM AKTIVNOSTIMA HRVATSKIH I SRPSKIH IDEJA .PREDAVANJE JE JAKO INTERESANTNO RADI TOGA DA SE VIDE TADASNJI ODNOSI PREMA JOS UVIJEK AKTUELNIM TEMAMA, ALI KAKO CETE I SAMI PRIMIJETITI VISE SE RADI O JEDNOSTRANIM ZAKLJUCCIMA.
Dva predavanja Dr.Ivana Pilara
- Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.februara 1927 g.)
- Bogumilstvo kao socijalni i politicki problem ( 10.marta 1927 g.)
- PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI
- Staroslavenski bogumilski spisi
- Literatura
1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM(10. februara 1927.)
Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva siroki, a vazda nesto visi nego siroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcesce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.
Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcesce na njima nema niti crteza ni natpisa, no po kadsto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni isaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem pise: "Ase lezi Bozicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj."
Svaki nas intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.
Narod, za cudo, koji oko tih spomenika zivi, ne zna nista o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji. On ne zna ni sto su, ni kako su onamo dosli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savrseno ne zna.
Prozivjevsi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika nase proslosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu nasa starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za duznost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim vise, posto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.
Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, sto je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne moze biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju jos danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvise podloge cinjenica, sto suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga zivota i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drze da je Zaratustra zivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije nase ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov zivot 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.
Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod nas.
Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrzi i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu.
Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u nasem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.
Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova bozanstava, bogosluzje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila zrtvu i sastojala u kultskom uzivanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke "saoma". Osim religioznog sadrzaja imao je mazdaizam i socijalni sadrzaj. Tako je poljodjelski zivot vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uzivanje mesa, kao i svih dijelova zive zivotinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrsene blagosti, koja zabranjuje ubijanje zivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.
Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina drzavna religija perzijske drzave, koja je u svemu dijelila sudbinu te drzave te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu drzavu.
Medjutim dualizam, kako su ga imali nasi bogumili, nije dosao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.
Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, zivuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokusao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije zivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodzaba, iz krscanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.
Dualizam je zadrzan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao sto je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodzbama. Oba principa postoje nuzno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska dusa djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne moze nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom visem pozivu neprijateljski element.
Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.
Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to ustediti.
Vaznije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duse Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska dusa uspjesno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duse, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega dosli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.
Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je zivot Manihejaca vrlo strog. On je sistematski isao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i zivota. Ali posto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleza, na tzv. savrsene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slusaoce, auditores. Savrseni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, sto se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i zivjeli od onoga, sto su im davali i bili duzni davati obicni vjernici, tzv. slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrsene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.
Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savrsene" strogo, a za slusaoce priblizno, a znacila su signaculum manus, da savrseni ne smije ubiti ni zivotinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci lazi, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova zive zivotinje, osim ribe, koja se ne mnozi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vrsiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki zivot. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vazna, jer cemo ju opet naci kod nasih Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.
Ovi savrseni imali su i neke bogosluzne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.
Za zivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za zivota imao 12 ucenika oko sebe, sto je valjda bilo oponasanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluzja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, sto je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, sto je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.
Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni zivot. A to je zacudno, jer i sa ovim zivotom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski zivot smatrali su strasnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svrsiti u jednoj uzasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.
Mani sam zalosno je svrsio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnosaj sa drzavom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strasnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrzise. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuskase gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koza oderana, slamom ispunjena i njegova mjesina na dverima grada Gunde-Sapura objesena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strasan progon i pokolj.
Ipak se je Manijeva religija izvanredno rasirila; bila je za sve oficijelne religije susjednih drzava vrlo opasna. Prosirila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Spanjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko prosirilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se odrzala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakse rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u krscanstvo, i to na zapadu mnogo brze, iza 8. vijeka nase ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.
Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vazno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i juznoj Francuskoj: novomanihejske sekte.
Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno vazno za razvitak sviju krscansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar krscanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu vise ili manje pod uplivom manihejstva, nisu vise ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.
Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rasirilo po Balkanu, posto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj drzavi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.
Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.
O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito stovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i krscanske.
Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu krscanstva i mazdaizma.
Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na krscanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su zivjeli vise kao obicni krscani, jeli meso, pili vino, zenili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.
Njihov dualizam bio je znatno ublazen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.
Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u ostroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogosluzje, naposeb kipove i slike, odbacivali su stovanje sv. kriza i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.
Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske drzavne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku drzavu, tako da su se ti Pavlikijani brojno rasirili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom odrzali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.
Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo jos manje nego o Pavlikijanima.
Dogmatski historici ih nazivaju krscanskim dervisima, koji su svoje ime dobili zato sto su monaske obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapustajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom zivotu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grckoga euhomai) znace "molioci". Imetak bi razdavali, pak zivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, ziveci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle zene od muzeva i pobjegle sluge i sluskinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Zivjeli su pomijesano musko i zensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imastine, nego i u seksualnom pogledu.
Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Tesko je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, posto krscanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.
Cini se da je ipak bilo na tome nesto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.
Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nesto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbesi, sto odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao sto to cine jos i danas prosjaci i prosjacki redovi.
Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnoscu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.
Mi smo ustanovili da je bizantijska drzavna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu rasirili po citavoj Bugarskoj.
U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, vise-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nesto od slavenskih predkrscanskih predodzbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.
Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori visestruko spominju, i zasvjedocuju. Poblize nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opsirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nazalost, u tome ocekivanju razocarao.
Mi smo ostali jos uvijek na onome, sto nam o njemu prica prezbiter Kozma.
Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo rasirila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste drzavnom religijom.
Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrzati ni rasiriti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi posli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovistu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtezim kaznama kaznjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se iscupa jezik. Ali cinjenica, da je joS Dusan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila zilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.
Svakako moramo uzeti, da je Srpska drzava Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.
Preostalo bi nam sada da Vam danas jos u glavnim crtama prikazem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo vazno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadrzaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast odrzati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u zivotu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadrzana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo bas na bogomilstvu vidjeti jedan skolski primjer, kako jedna religija moze katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.
Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikazem na nacin koji ce Vam olaksati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.
Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.
Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, sto je Bog gospodar samo dusevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dusu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.
Satanael je Bozji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim vaznost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na krizu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Boze, Boze, zasto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne nize bice, kao npr. pali andeli.
Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad dusevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dusu, i prema tome nije covjeka mogao ozivjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dusu, sto je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dusu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.
Bogomili su odbacivali krscansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vraze, posto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadrzano u Starom Zavjetu.
Ali u ovoj najvaznijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je Satanael sin Bozji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time sto se je ucilo da je satanael sin Bozji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, sto je Isus izvrsio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema vise znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.
Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vrazje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unisla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izasla: sv. Marija je u spilji nasla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli zivot i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.
Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moze doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.
Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vrazje, posto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srusili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.
Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su kriz i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim krscanima sto ga stuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moze li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?
Sebe i svoju crkvu drzali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najostrijoj opreci - katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakoze pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je tezak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu ciscenja. Tek kada je tu periodu prosao, ocistio se od opacina oficijelnih krscanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krstenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih krscanskih crkava. Krstenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".
Tim knjiznjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slusaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slusaoce i na savrsene, koji su se zvali svrsitelji, dobri ljudi, dobri krscani, ili dobri Bosnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).
Ovi svrsitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bosnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.
Oni su se morali drzati najstroze bogomilskih propisa, koji sadrzajno nisu bili nista drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svrsitelj smio nikada izreci laz, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa sto postoji od krvi zive zivotinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne mnoze prilegom. Oni su zivjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj susenja voca, osobito bosanske suhe sljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogosluzja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savrsene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce zivoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savrseni se je morao potpuno odreci opcenja sa zenom i svakog spolnoga zivota. Bogomili su principijelno bili protiv zenidbe i smatrali za zasluzno da muz i zena zive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nesto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnozava prilegom i zenidbom.
Ovi savrseni, tzv. "svrsitelji" su vodili vrlo tezak zivot, zivot tezi od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utjesenje, consolamentum, teleiosis.
Posto je zivot tih savrsenih bio toliko tezak, to su mnogi, da si pristede tu trpnju, dali se podici u red svrsitelja tek pred starost ili pred smrt.
Ako bi savrseni prekrsio stroge propise, jeo meso, ubio zivotinju, opcio sa zenom, tada bi izgubio svoju savrsenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utjesenje.
Naspram ovom strogom zivotu, ugled je "svrsitelje" u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.
Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savrseni je bio ovlasten da vrsi sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Bozju, i da od njih bjezi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.
Kad bi obicni Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oce blagoslovite", obicaj koji se jos i danas odrzao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.
Iz redova ovih savrsenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod sluzbe iz redova savrsenih.
Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, sto je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.
Svoje bogosluzje, posto nisu imali svecanih hramova, drzali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogosluzje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i nista vise. Bogosluzje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.
Kod bogosluzja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.
Glavna molitva bila je Bogomilima "Oce nas", ali koji nije bio sasvim identican sa nasim ocenasom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh nas svagdasnji", jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vrazje. Zato su molili za "kruh nas nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".
Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teskih. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilista na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.
Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska dusa ne moze izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo grijesnim. Slagali su se vise manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju jos biti zatvoreni u drugo grijesno tijelo, da se muce u zatvoru grijesne puti, dok konacno pozive zivotom jednoga svrsitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu dusa, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.
Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vrazje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.
To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija nasih Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin zivota.
Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga zivota i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli druziti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su sluzili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.
Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savrseni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mrsavi. Pise u jednom protubogomilskom djelu: "Ako vidis covjeka mrsava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mrsavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mrsavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci "bougre", slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer juznofrancusko patarenstvo doslo je iz Bugarske.
Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u "laz, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao tezaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluzno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.
Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo vec ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadrzajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se sluzili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao jos sluziti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilazenje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim krscanskim crkvama.
Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da moze citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su nasi Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadasnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.
Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvaznije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo prosirilo i po sjevernoj Italiji i po juznoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.
Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa drzavnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomas ostavio bogomilstvo i presao na katolicizam.(?) Od onda su poceli teski progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili drzavna religija, ali im se povremena drzavna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaske vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradose preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odose u Hum, danasnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.
To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka dosli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecase slobodu vjeroispovijesti.
Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)
Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno priblizilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduse obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom drzavnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasnistvom. Jos danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.
Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandzaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.(?)
Na teritoriju Dubrovacke drzave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrzase se Bogomili jos dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brosura dr. Bjelovucica, koja je izasla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti nista sto bi sjecalo na negdasnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.
Tako je svrsilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predose na islam.
Staroslavenski bogumilski spisi:
- IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA
- POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA
Literatura
English:
1. John V. A. Fine, Jr.: "The Early Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)
2. John V. A. Fine, Jr.: "The Late Medieval Balkans" (The University of Michigan Press, 1991)
3. E. H. Broadbent: "The Pilgrim Church"
4. Georges Serrus "The Land of the Cathars" (Editions Loubatieres, 1994)
5. Didier Poux: "Cathare Country - The Cathare Religion" (Editions APA POUX - Albi, 1995)
Croatian:1. Dominik Mandic: "Bogomilska crkva bosanskih krstjana" (ZIRAL, Chicago - Roma - Zurich - Toronto, 1979.)
2. Zvane Crnja: "Kulturna povijest Hrvatske" (Otokar Kersovani, 1978.)
3. Jaroslav Sidak: "Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu" (Sveucilisna naklada Liber, 1975)
4. Franjo Sanjek: "Krscanstvo na hrvatskom prostoru" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991)
5. Guy i Jean Testas: "Inkvizicija" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982)
6. Grupa autora: "Ilustrirana povijest Hrvata" (Stvarnost, Zagreb, 1971)
7. Grupa autora: "Enciklopedija Leksikografskog Zavoda"
8. Ivo Pilar: "BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem" (Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, 'dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu')
9. August Franzen: "Pregled povijesti crkve" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993)
10. Nada Miletic: "Stecci - Umetnost na tlu Jugoslavije" (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: "Staroslavenska citanka" (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)
Deutsch:1. Katja Papasov: "Christen oder Ketzer - die Bogomilen"(OGHAM VERLAG Stuttgart, 1983)
2. Michele Aue: "Die Katharer" (MSM, 1995)
