Kulturno-politicki položaj Bošnjaka od 1945. do 1992. godine

Izvor; "Historija Bošnjaka" Mustafa Imamovic Objavljeno na BF-u; 2004-11-19
Umjesto ravnopravnosti, Bošnjacima je samo data "mogucnost da se mirnim evolutivnim
putem nacionalno opredijele". Politika se narednih decenija držala uvjerenja da su Bošnjaci samo jedna vjerska grupa, ciji ce se pripadnici, zavisno od svog kulturno-politickog napretka, nacionalno opredjeljivati kao Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. Škola je bila glavno uporište politike nacionalnog opredjeljivanja.

Ta je politika vodila odsustvu svake javne identifikacije Bošnjaka i negiranju njihove povijesti, tradicije, književnosti i svih onih duhovnih vrijednosti cijim se usvajanjem u procesu odgoja i obrazovanja razvija vlastito nacionalno bice i oblikuje svijest o njemu, odnosno svijest o samom sebi.
U prvim poslijeratnim godinama obnovljeni su, na nacelima odvojenosti crkve i države i slobode svijesti i vjeroispovijesti, proklamiranim prvim Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika, organizacija i rad Islamske vjerske zajednice. Kraj rata i oslobodenje IVZ je docekala u teškim organizacionim i materijalnim prilikama. Rukovodne strukture IVZ, preostale još iz predratnog doba, ostale su bez kontakta sa nižim vjerskim službenicima i svojim podrucnim organima, te se Zajednica u cijelosti teško orijentirala i snalazila u novim uslovima.

Bez obzira na denacionalizatorsku politiku prema Bošnjacima kao muslimanima, u vidu
provodenja njihovog "nacionalnog opredjeljivanja", oni su uvijek, kada im je za to bila pružena
mogucnost i na nacin na koji im je to bilo dozvoljeno, jasno i u ogromnoj vecini izražavali svoj
poseban etnicki kulturni entitet i identitet.
Prilikom prvih poratnih popisa stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su imali mogucnost da se
"opredijele" kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.) ili da ostanu "neopredjeljeni". U
Jugoslaviji je 1948. bilo 810.126 (u BiH - 778.403) nacionalno "neopredijeljenih" Bošnjaka, dok
se istovremno više od petine (22 %) ove populacije "opredijeljeno" bilo vlastitom voljom, bilo
administrativno za Srbe, Hrvate, Crnogorce itd.
Pri popisu stanovništva 1953. za sva lica jugoslavenskog porijekla, "koja nisu bliže nacionalno
opredijeljena", što se prije svega odnosilo na Bošnjake, uvedena je nova statisticka kategorija
"Jugoslaven—neopredijeljen". Takvih "neopredijeljenih Jugoslavena", tj. Bošnjaka, izbrojano je
998.697 (u BiH - 891.800). Kada je 1961. prvi put uvedena statisticka odrednica "Musliman u
etnickom smislu", takvih je bilo 972.960 (u BiH — 842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH
265.731 musliman izjasnio kao "Jugoslaven — nacionalno neopredijeljen", što je bilo 84 % svih
onih koji su se u cijeloj Jugoslaviji (317.125) izjasnili na ovaj nacin.
U svakodnevnoj se politickoj praksi osobenost Bošnjaka ipak uzimala u obzir, posebno u
raznim predstavnicko-politickim tijelima, mada proporcionalno ni približno njihovom udjelu u
ukupnom stanovništvu. Istovremeno je prakticno bilo onemoguceno proucavanje povijesti,
književnog i kulturnog razvitka Bošnjaka. To je bila posljedica cinjenice da su vladajuce snage
dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne povrijede odredene nacionalne, u
prvom redu srpske, zapravo nacionalisticke interese, prisutne u BiH i oko nje još od prve
polovine XIX stoljeca.
Dok se u zemlji tih godina vodila teška, složena i rizicna kulturno-politicka borba da se
Bošnjacima konacno omoguci da se nacionalno odrede, makar i pod vjerskim imenom, sa velikim
pocetnim slovom (Musliman), dotle se pocetkom šezdesetih godina jedna grupa intelektualaca u
emigraciji, da bi se oslobodila hrvatskog i srpskog pritiska, odlucno vratila bošnjaštvu, kao
stvarnoj i jedinoj bosanskomuslirnanskoj nacionalnoj identifikaciji. Taj je stav jasno i
argumentirano iznio Adil Zulfikarpašic u jednom clanku objavljenom septembra—oktobra 1963.
u casopisu Bosanski pogledi, koji je tada izlazio u Fribourgu u Švicarskoj.
Deset godina kasnije, upravo na toj liniji, dr. Srnail Balic je objavio u Becu na bosanskom
jeziku kapitalnu knjigu Kultura Bošnjaka. Politicke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji nisu bile ni
približno zrele da se bošnjaštvo, koje su zagovarali Zulfikarpašic, Balic i drugi saradnici
Bosanskih pogleda, prihvati i u praksi provede. Stvari i dogadaji u zemlji su tada tekli svojini
drugim tokom.
Na prijelomu pedesetih i šezdesetih godina pocelo se u naucnim i politickim krugovima
probijati i postepeno prihvacati shvatanje da su Bošnjaci posebna etnicka, odnosno narodna
cjelina. U uvodu druge knjige Historija naroda Jugoslavije (Zagreb-Beograd 1959/60) sinteticki
je analiziran uticaj osmanskih osvajanja na etnicka kretanja u južnoslavenskim zemljama, uz
konstataciju da je proces jacanja etnickog jedinstva Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bošnjaka
narušavala njihova podjela na tri vjere i tri države, u kojima su ti narodi imali razlicit položaj.
Tako su na feudalnoj osnovi stvorene razlike izmedu Srba, Hrvata i Bošnjaka, koje tokom XVIII
st. jasno dolaze do izražaja.
Pocetkom 60—tih godina, u uslovima samoupravnog organiziranja, dozrijeva postepeno
unutar dijela Saveza komunista, posebno u BiH, saznanje da je teza o nacionalnom
opredjeljivanju Bošnjaka u biti zaostatak nacionalistickog gledanja na njih, te da nema nikakve
naucne osnove. Na neodrživost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka u
dva je maha jasno upozorio i Josip Broz Tito, prvi put na II plenumu CK SKJ, u novembru 1959,
a drugi put na VII kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine.
Sto je sve prouzrocilo istrajavanje na nacionalnom opredjeljivanju Bošnjaka i koje su se
slabosti i posljedice s tim u vezi javljale u radu samog Saveza komunista, kriticki je analizirano na
VI plenumu CK SK BiH, u martu 1963, a zatim na IV kongresu SK BiH, 1965. godine. Tom
prilikom odbacena su kao naucno neosnovana i politicki štetna shvatanja o potrebi nacionalnog
opredjeljivanja Bošnjaka. To je izraženo u Ustavu SR BiH iz 1963, te u Saveznom ustavu iste
godine, odredbom o izmjeni grba SFRJ, kojemu je dodata šesta baklja, kao simbol Republike
Bosne i Hercegovine i bošnjackog naroda, kao jednog od šest jugoslavenskih naroda.

Sve politicke dileme u pogledu nacionalnosti Bošnjaka odlucno su odbacene na 17. sjednici CK
SK BiH, u februaru 1968, u cijim se zakljuccima izricito kaže da i historija i "današnja
socijalisticka praksa" potvrduje da su "Muslimani poseban narod".
Pocetkom januara 1969. održan je zajednicki sastanak predstavnika Matice srpske i Matice
hrvatske i clanova uredništva beogradske i zagrebacke redakcije Recnika, odnosno Rjecnika
srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U dokumentima ovog skupa, uz Srbe, Hrvate i
Crnogorce, istaknuti su posebno i Bošnjaci kao ravnopravan subjektivitet kada je rijec o
problemima zajednickog književnog jezika. Dileme oko nacionalnog osjecanja Bošnjaka na
najbolji nacin su razriješene prilikom popisa stanovništva 1971. godine. Po ovom popisu u
Jugoslaviji je živjelo 1.729.932 Bošnjaka, što je Cinilo 8,4 % njenog ukupnog stanovništva, tako
da su Bošnjaci tada bili po brojnosti treca nacija u Jugoslaviji.
Bez obzira na to, Bošnjaci su i dalje živjeli u praznom prostoru nacionalne identifikacije, jer
njihovu povijest i književnost Školski programi nisu poznavali niti priznavali. Školskim
programima se u odnosu na Bošnjake nije vršila klasna, nego prije svega nacionalisticka
indoktrinacija u smislu njihovog denacionaliziranja, tj. "opredjeljivanja".
Za našu školsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bošnjaci ili muslimani jednostavno nisu
postojali u strukturi naroda Jugoslavije. Mnogi su priznavanje Bošnjaka kao naroda smatrali tek
jednim trenutnim i u datini okolnostima politicki oportunim rješenjem. Tako su Bošnjaci
priznavani u politickoj ravni, dok im je istovremeno poricana svaka samo identifikacija, etnicka,
povijesna i kulturna sadržina njihovog nacionaliteta. Razmišljanja o povijesnoj sudbini,
karakteru i bicu entiteta intenzivirana su pocetkom Šezdesetih godina. Tokom tih godina sve veci
broj bošnjackih intlektualaca, bez obzira na izvjesna nerazumijevanja i otpore, razmišlja o
povijesnoj sudbini svoga naroda, u nastojanjima da sebi i drugima objasni ko su i šta su Bošnjaci,
odnosno muslimani.
U tom se smislu 1968. pojavila knjiga Salima Cerica Muslimani srpsko—hrvatskog jezika.
Pojava ove knjige, u kojoj S. Ceric, inace ratni komandant proslavljene XVI muslimanske
brigade, razmišlja o svom narodu i njegovoj povijesnoj sudbini, izazvala je burne reakcije i kritike
od strane tadašnje službene politike. Bez obzira na cinjenicu što je Ceric doživio politicku osudu,
jer se "drznuo" da prekrši partijsku disciplinu i pitanje "muslimana srpsko—hrvatskog jezika"
postavi kao nacionalno pitanje, taj se proces više nije mogao zaustaviti nikakvim represivnim
partijskim mjerama. Samo godinu dana kasnije (1969) iz štampe je izašla knjiga rasprava i
Clanaka Atifa Purivatre o bošnjackom nacionalnom pitanju, pod naslovom Nacionalni i politicki
razvitak Muslimana.
Pocetkom septembra 1969. održan je u Ohridu V kongres historicara Jugoslavije, na kojem se
raspravljalo o etnickim i nacionalnim procesima na jugoslavenskom tlu, od doseljavanja Slavena
do poslijeratnih vremena. Na Kongresu je podnijeto nekoliko referata o razlicitim pitanjima
etnickog i nacionalnog fenomena Bošnjaka, o kojima je u svim sekcijama Kongresa vodena
veoma Živa rasprava. Ovaj Kongres je ušao u historiju kao prvi veliki znanstveni forum na kojem
se nacionalno pitanje Bošnjaka nastojalo, prije svega, naucno postaviti.
U tom pogledu je kljucno mjesto imao referat dr. Avde Suceske o "historijskim osnovama
posebnosti bosansko—hercegovackih muslimana". Naucno veoma utemeljen, ovaj je referat
postao osnovom za sva dalja istraživanja nacionalnog pitanja Bošnjaka koja su potom uslijedila.
Od tada se, bez obzira na sve otpore i pritiske, ali i politicke rizike koji su se u tom pogledu
javljali, nizu takvi dogadaji, te brojne knjige i studije iz historije, kulture, arhitekture a posebno
historije književnosti Bošnjaka. Prijeloman dogadaj u tom pogledu predstavljao je referat
Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas, koji je akademik profesor Midhat
Begic podnio na simpoziju, održanom u Sarajevu 5-6. XI 1970, koji je izdavacka kuca "Svjetlost"
organizirala i uprilicila kako bi obilježila Cetvrt stoljeca svog postojanja i rada.
U ovom referatu profesor Begic je dao potpun program i vec razradenu skicu za jednu novu i
originalnu historiju književnosti u Bosni i Hercegovini. On je smjelo stavio u sumnju i srušio niz
ustaljenih, a jednostranih shvatanja i kulturnih monopola, koji su se tokom skoro dva protekla
stoljeca institucionalizirali i tako duhovno zarobili bosanskog, posebno bošnjackog Covjeka.
Profesor Begic je tu u prvi plan postavio pitanje revalorizacije književnih i kulturnih tradicija
naroda Bosne i Hercegovine, odnosno neminovnost koncipiranja i pisanja jedne nove historije
književnosti naroda Bosne i Hercegovine, u kojoj bi bošnjacka literatura konacno dobila mjesto
koje joj pripada.

Vec na samom skupu Begic je zbog toga doživio oštre napade, a nakon toga je u dijelu
sarajevske, te posebno beogradske književno—kulturne periodike protiv njega povedena prava
nacionalisticka kampanja i hajka. To nije nimalo obeshrabrilo bošnjacke intelektualce, pisce i
historicare, koji postepeno, ali odlucno pristupaju istraživanju i obradi svoje cjelokupne
povijesne baštine. Vec 1971. izasla je opsežna književno—historijska monografija Muhsina
Rizvica o Beharu, prvom bošnjackom književnom casopisu.
Po svom sadržaju ova monografija predstavlja ustvari studiju o bošnjackom kulturnom
preporodu na prijelomu XIX i XX stoljeca. Sljedece, 1972. godine objavio je Alija Isakovic jedan
"izbor iz muslimanske književnosti", pod naslovom Biserje, kao prvu antologiju bošnjacke
književnosti. Konacno, dr. Muhamed Hadžijahic je objavio 1974. enciklopedijsku studiju Od
tradicije do identiteta, o "genezi nacionalnog pitanja bosanskih muslimana".
Time su konacno sazreli uslovi da se postavi pitanje redefiniranja koncepta studija historije
naroda Bosne i Hercegovine. Potreba za takvim redefiniranjern je shvacena i priznata i unutar
najveceg dijela tadašnjeg rukovodstva Saveza komunista BiH.
U partijskom se vrhu shvatilo da je apsurdno da se na Odsjeku za historiju Filozofskog
fakulteta u Sarajevu ne izucava niti predaje historija naroda Bosne i Hercegovine kao poseban
predmet. Potrebu uvodenja takvog predmeta nalagala je, pored ostalog, logika jacanja republicke
državnosti, što je tada bio opci politicki trend u Jugoslaviji, za kojim Bosna i Hercegovina nije
više mogla niti smjela zaostajati. U tom smislu su 1979, u okviru odgovarajucih tijela i struktura
Republicke konferencije Socijalistickog saveza radnog naroda BiH, vodene rasprave o
neophodnosti da se konstituira Historija naroda BiH, kao samo¬stalna nastavna disciplina. Bez
obzira na cinjenicu što su takvi zahtjevi imali podršku najveceg dijela partijskog vodstva, vodeci
bosanskosrpski historicari, filozofi, književni kriticari, politolozi, sociolozi i drugi, inace i sami u
pravilu Clanovi Saveza komunista, pružili su tome žestok otpor, tako Što su sve te rasprave
najcešce jednostavno ignorirali.
Po toku tih rasprava vec se tada dalo naslutiti da unutar Saveza komunista BiH postoji jedno
neformalno, ali medusobno cvrsto povezano velikosrpsko nacionalisticko jezgro, koje putem
partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemoguciti kulturno—politicku afirmaciju
Bošnjaka. Iz tog neformalnog velikosrpskog udruženja unutar Saveza komunista nastala je 1990.
teroristicka Srpska demokratska stranka. Krajem Šezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina
zahtjevi za promjenama u politickom sistemu i redefiniran]em odnosa u jugoslavenskoj
fede¬raciji toliko su narasli da su se pretvorili u masovne pokrete. Na talasu tih demokratskih
zahtjeva i kretanja došlo je do konacnog nacionalnog priznanja Bošnjaka. Sve je to izazvalo otpor
birokratsko—centralistickih snaga.
One su za trenutak izvojevale pobjedu, uklanjanjem iz javnog politickog života glavnih
protagonista zahtjeva za vecom samostalnošcu republika i novim modelom odnosa u federaciji.
Medutim, iako su nestali sa politicke scene, sve njihove ideje ugradene su u ustavne amandmane
1971, odnosno u Ustav iz 1974. godine. Od tada taj Ustav postaje glavnom metom napada svih
unitaristickih i centralistickih snaga. Nakon Titove smrti (1980), sve se otvorenije traži ukidanje
Ustava iz 1974, kao glavne prepreke ponovnom uspostavljanju velikosrpske hegemonije u
Jugoslaviji. Kada to nije išlo, otvoreno se od sredine osamdesetih godina izlazi sa idejom o
potrebi rušenja Jugoslavije i stvaranja velike Srbije. To je prakticno postepeno vodilo disoluciji
Jugoslavije.
Na Osmoj sjednici CK SK Srbije pobjeduju ekstremne velikosrpske snage koje, provodeci
"antibirokratsku revoluciju", ustvari razbijaju federalne osnove Socijalisticke Federativne
Republike Jugoslavije. Tokom 1989. dolazi do krize Predsjedništva SFRJ, uz istovremeno
isticanje Generalštaba JNA, kao Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ, sa ovlaštenjima
samostalnog donošenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvršen prikriveni državni udar. Ni obnova
višepartijskog života u cijeloj zemlji nije vise mogla pomoci politickoj stabilizaciji države, koja je
namjerno destabilizirana u korist ostvarivanja projekta "Velike Srbije".
Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, po logici politickih zbivanja i BiH je morala
krenuti istim putem. Na referendumu održanom 29. II 1992. gradani Bosne i Hercegovine
izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu. TaCno na dan pocetka srpsko—
crnogorske agresije na BiH, 6. VI 1992. Evropska zajednica priznala je državno-pravni
subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine. Napokon, 21. V 1992, Republika Bosna i
Hercegovina primljena je u Ujedinjene narode.

Od pocetka osamdesetih godina, u uslovima opce krize jugoslavenskog društva i države,
proces daljeg afirmiranja Bošnjaka i njihove nacional-no—politicke izgradnje tece u otežanim
uvjetima i pod raznim nacionalis¬tickim pritiscima, ali se i dalje održava zahvaljujuci, prije
svega, osobenim pregnucima mnogih intelektualaca. Na kraju decenije, u uslovirna slobodnog
razgranjavanja i liberalizacije cjelokupnog javnog života, dolazi, poslije pola stoljeca, do
obnavljanja stranacko—politickog života medu Bošnjacima.
Tako je u proljece 1990. u Sarajevu osnovana Stranka demokratske akcije (SDA), sa brojnim
ograncima širom Bosne i Hercegovine. Za njezinog prvog predsjed nika izabran je Alija
Izetbegovic, pravnik i publicista iz Sarajeva. Pored toga, Bošnjaci se organiziraju i u okviru
drugih politickih stranaka.
U oktobru 1990. obnovljeno je i Kulturno društvo Bošnjaka "Preporod", te niz drugih
bošnjackih kulturno-politiCkih i humanitarnih institucija. U novembru 1990. održani su, poslije
razdoblja dužeg od pola stoljeca, prvi višestranacki izbori u Bosni i Hercegovini. To je otvaralo
mogucnosti razvoja parlamentarnog života i politicke demokratije, te državno—pravnog
osamostaljivanja BiH. Reakcija na to bila je velikosrpska agresija na Bosnu pocetkom aprila
1992. i masovni genocid nad Bošnjacima, koji je pratio tu agresiju.
Istovremeno je u ratnim uslovima u samom bosansko-muslimanskom narodu spontano
vraceno u upotrebu staro historijsko ime — Bošnjaci. Ta spontana odluka u narodu i formalno je
potvrdena odlukom Drugog Bošnjackog sabora, održanog u Sarajevu 28. IX 1993. godine. Od
tada su sve dotadašnje bosanskomuslimanske institucije službeno uzele bošnjacko ime.

Jedan broj vjerskih službenika je bilo dobrovoljno, bilo po sili zakona (na primjer vjeroucitelji po osnovnim i srednjim školama), bilo iz straha zbog militantne ateisticke propagande, napustio vjersku službu, smatrajuci je u poratnim okolnostima besperspektivnom. Pored ostalog, to je bilo i zbog oduzimanja vakufske imovine, koja je predstavljala materijalnu bazu IVZ. Najveci broj nižih vjerskih, uglavnom seoskih i drugih džematskih imama, ostao je vjeran svom pozivu i svojim dužnostima. Oni su i dalje obavljali vjerske dužnosti po džamijama i mektebima, ciji je rad odobren 1946. odlukom Ministarstva prosvjete BiH.

Mektebi su radili sve do 1952. godine. Vakufska imovina, koja se sastojala uglavnom od nekretnina, brojnih stambenih i poslovnih zgrada i objekata, gotovo je potpuno uništena u ratnim razaranjima. Uprkos materijalnim i kadrovskim teškocama, IVZ je tokom 1947. obnovila svoju organizacionu strukturu i vjersku hijerarhiju. Izvršeni su izbori za lokalne organe IVZ u svim krajevima zemlje gdje žive pripadnici islama i konstituirani republicki vakufski sabori, odnosno vrhovna islamska starješinstva za BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, te Vrhovni vakufski sabor za FNRJ.

Organizacija Islamske vjerske zajednice je dovršena donošenjem Ustava IVZ, izborom
Vrhovnog islamskog starješinstva za FNRJ, te izborom reisul-uleme, kao vrhovnog vjerskog poglavara, na zasjedanju vakufskog sabora 26-27. VIII 1947. u Sarajevu. Od tada IVZ razvija i postepeno razgranava svoju vjersko—prosvjetnu djelatnost, a od pocetka sedamdesetih godina izdavacku i opcenito kulturnu djelatnost.

Pocetkom novembra 1969, na zasjedanju Vrhovnog sabora IVZ u Prištini, donijet je njen novi ustav, po kojem se IVZ službeno nazvala samo Islamska zajednica, pošto se smatra da rijec islam implicite sadrži pojam vjere. Najzad, u aprilu 1990, tokom mjeseca ramazana, usvojen je najnoviji, takozvani Ramazanski ustav IZ, po kojem je, umjesto dotadašnjeg Vrhovnog starješinstva IZ, uspostavljen Rijaset, a umjesto ulema-medžlisa, mešihat kao vrhovna duhovna vlast.

Pocetkom pedesetih godina, na osnovu Zakona od 28. IX 1950. provedena je u zemlji široka, u osnovi represivna, kampanja za "skidanje žara i feredže", tj. otkrivanje bošnjacke žene, cime je ostvaren jedan od strateških ciljeva ondašnje vlasti u pogledu položaja muslimanske žene u društvu.