Predslavenski korijeni u etnogenezi Bošnjaka

Preporod je u nekoliko brojeva objavio prošireno četrnaesto poglavlje doktorske disertacije Doc. dr. Ibrahima Pašića Predslavenski korijeni u etnogenezi Bošnjaka s posebnim osvrtom na glasinačku ilirsku kulturu. Disertacija je odbranjena pred međunarodnom znanstvenom komisijom na Filozofskom fakultetu u Prištini 24.5.2005. godine. Ovo poglavlje tretira etnografiju Glasinca i one etnografske sadržaje koji čine najstariji dio nepoznate, ignorirane i davno zaboravljene bošnjačke povijesti. Poglavlje, kao i disertacija uopće, pokazuje da Bošnjaci u svojoj etnogenezi, zajedno s najstarijim narodima Evrope, na tlu Bosne i Hercegovine baštine jedan od najvažnijih evropskih korijena, antiku i antičku kulturu.

PREDSLAVENSKA ETNOGRAFIJA GLASINCA

Osnovni pečat dosadašnjem etnološkom istraživanju glasinačkog stanovništva dala je srpska etnološka škola Jovana Cvijića. Njegov učenik, antropogeograf i etnolog Milenko Filipović, pod patronatom beogradskog univerziteta i SANU, u periodu od 1930. do 1933 godine istraživao je Glasinac. Riječ je o politički motiviranom znanstveniku koji je svoja politička opredjeljenja svojevremeno iskazao kroz aktivno članstvo u četničkom pokretu Draže Mihajlovića i u nekoliko najznačajnijih četničkih institucija koje su pri štabu Draže Mihajlovića djelovale tokom drugog svjetskog rata.

Kao što je već rečeno i što je potrebno iznova posebno naglasiti, za neke radove Milenka Filipovića i u novijoj beogradskoj literaturi s pravom se tvrdi da su "izrazit primjer korišćenja etnološke nauke u genocidne svrhe". Navedena definicija posebno je primjenjiva na Filipovićevu antropogeografsko-etnološku studiju Glasinac koja se u ovoj disertaciji spominje na više mjesta. Studija obiluje brojnim proizvoljnostima i falsifikatima. Svakako, najveći falsifikat Jovana Cvijića je da su Bošnjaci "najstariji Srbi", što perfidno slijedi i M. Filipović u svojoj studiji, konstatacijom da glasinački Bošnjaci s glasinačkim Srbima čine "homogeno stanovništvo", itd. U tom smislu, u prethodnim poglavljima na više mjesta govorili smo o Filipovićevim namjernim promjenama glasinačke geografske nomenklature predslavenskog porijekla, o glasinačkim etnokulturnim hijatusima, o "argumentaciji" tipa "priča se..." kojom je dokazivao srpsko ili "tursko" porijeklo pojedinih bošnjačkih rodova, itd.

U prethodnim poglavljima disertacije, primjenom etnološkog, lingvističkog, onomastičkog, arheološkog i historijskog metoda, došlo se do saznanja o bošnjačkoj tradiciji sahranjivanja u ilirske gromile, o vjerovanjima u vezi s vodom i legendom o glasinačkom Bandi, o vjerovanjima u vezi sa zmijom, o brojnim zoonimima predslavenskog porijekla, itd. U tim tematskim cjelinama, koje se na prvi pogled doimaju etnološkim, znatno veči značaj imaju znanstveni sadržaji koji su primarno kulturni i historijski, tako da su se oni morali obraditi u okvirima prethodnih poglavlja. U tim poglavljima etnologija se tretira kao pomoćna historijska nauka, što ona i jeste. Ono što je već elaborirane nije potrebno ponavljati. Primjenom istih znanstvenih metoda, bošnjačka kultura Glasinca otkriva još neke vrlo važne tipično etnološke sadržaje.

GRAD

Predslavenski etnički elementi glasinačkjh Bošnjaka sadržani su i u tipu njihovih naselja. Kao što je već rečeno, značajan broj tih naselja nastao je u predslavensko doba. Jedno od njih ima urbane odlike tipične za rimska gradska naselja. To je Rogatica.

Na području današnje Rogatice nalazilo se značajno rimsko naselje urbanog karaktera. Nastalo je u središtu prirodno zaokruženog geografskog prostora gdje, po pravilu, obično nastaju predrimske plemenske župe. Zbog izgrađenosti gradskog areala antička Rogatica nikada nije stručno i arheološki istraživana. I pored toga, kao slučajni nalazi, u Rogatici su pronađeni znatni ostaci antičkog grada i desetak epigrafskih i anepigrafskih nadgrobnih i votivnih spomenika. Od posebnog značaja je epitaf T. Cl(audio) Maximo dec(urioni) c(oloniae) Ris...,koji je pronađen još 1866. godine. Natpis je među stručnjacima izazvao živu diskusiju o gradskom rangu antičke Rogatice i o njenom imenu, koja nije završena ni danas. Osnovna pitanja koja proizlaze iz natpisa tiču se ranga naselja, da lije ono municipij ili kolonija i da li se ime col Ris... odnosi na samu Rogaticu. Po ovom natpisu T. Klaudije Maxim bio je vijećnik (decurio) u gradu zvanom c(olonia) Ris(...), što nije sporno, ali je sporno na koji se grad odnosi taj podatak. K. Patch col Ris... identificirao je s Rogaticom, gradom u kojem je spomenik i nađen. Međutim, T. Momsen, neosporno najveći autoritet antičke povijesti uopće, kao i D. Sergejevski, nisu prihvatili Patschovu identifikaciju Rogatice sa col. Ris... smatrajući da je epitaf iz Rogatice postavljen dekurionu kolonije Risini u Boki Kotorskoj koji je umro u Rogatici, vjerovatno na putovanju. Mommsenovo mišljenje je u novije vrijeme prihvatilo više autora.

Rogatica je najvjerovatnije osnovana poslije Batonovog ustanka, carskim dekretom. Više činjenica ukazuje na takvu mogućnost. Najbrojnija ilirska populacija u Bosni, koja je uzela učešća u ustanku od 6. do 9. godine naše ere, zasigurno se nalazila na širem podučju Glasinca. Brojčanost populacije, u pravilu, u prošlosti se mjeri brojem grobova njenih pripadnika, a broj glasinačkih gromila neosporno dokazuje najveću ilirsku naseljenost na širem prostoru Glasinca i Rogatice i na tlu današnje Bosne i Hercegovine uopće. Poslije ugušenja Batonovog ustanka najbrojniju ilirsku populaciju na tlu današnje Bosne i Hercegovine valjalo je kontrolisati iz nekog bližeg rimskog centra koji tada nije postojao. Činjenica je da je ustanak ozbiljno uzdrmao Rimsko carstvo i da je ugušen uz velike napore, iz čega su Rimljani izvukli pouku. Stoga, vjerovatno je da je rimsko naselje u Rogatici osnovano carskim lex rogata, sa ciljem da se iz naselja na vrijeme spriječi neki novi ustanak Ilira. Drugi, također važan razlog za osnivanje Rogatice, je u potrebi da se pokoreni Iliri što prije romaniziraju i konstruktivno uključe u Rimsko carstvo. Romanizacija najgušće ilirske populacije u Bosni geografski rasprostranjene na širem području Rogatice mogla se provesti u razumnom vremenskom roku osnivanjem rimskog urbanog centra u neposrednoj ilirskoj sredini. Inače, Rogatica nema nikakvih rudnih bogastava niti termalnih izvora koji bi bili nekim drugim valjanim razlogom za osnivanje grada. Nije ni važna raskrsnica puteva. Stoga, može se reći da je Rogatica osnovana, prije svega, radi političkog interesa Rima da drži u pokornosti Ilire tog dijela istočne Bosne i daje imala status municipija.

U radu u kojem prezentira istraživanja antičkog urbanog centra u Rogatici I. Bojanovski je naveo da je današnja Rogatica "turska aglomeracija". Smatrao je da je njen orijentalni dio počeo nastajati na lijevoj obali Rakitnice, na mjestu srednjovjekovnog trga, dok je u to vrijeme nekadašnja rimska aglomeracija na desnoj obali Rakitnice "ležala u ruševinama." Da je rimska aglomeracija "ležala u ruševinama" Bojanovski je naveo kao dokazanu činjenicu iako za takvu tvrdnju nisu ponuđeni nikakvi dokazi. Potom, I Bojanovski nastavlja: "U tursko doba, ali ne prije XVI stoljeća, grad se proširio i na desnu obalu Rakitnice na areal nekadašnjeg rimskog naselja, koje je još tada moralo ležati u ruševinama. Novo naselje uklopilo se u raster rimske centurijacije, koja je izvršila jak uticaj na njegov razvitak i oblikovanje urbanih cjelina. Stambeni objekti i druge zgrade plasirani su u pojedine centurije i izgrađeni od materijala iz ruševina, dok su ulice slijedile pravce limesa antičkog grada." "Neke ulice moderne Rogatice nisu, dakle, ništa drugo nego kardi i dekumani koji su u antičkom naselju služili kao saobračajnice. Glavnom kardu odgovara današnja glavna ulica, a osnovnom dekumanusu (pravac zapad - istok) ulica uz Toplik."

Konstatacije o urbanom jezgru Rogatice I. Bojanovski izveo je i na osnovu arheoloških činjenica koje su poznate skoro svakom starijem Rogatičaninu: duž svih rogatičkih ulica na dubini od 0,80 -1,20. m. nalaze se rimske vodovodne keramičke cijevi dužine 54 cm promjera 10 cm. To su cijevi glavnog gradskog rimskog vodovoda. Od njih se odvajaju kraće i tanje cijevi užeg profila koje "dolaze sa strane, valjda iz pojedinih kuća". Od radnika koji su duž tadašnje ulice Muhidina Šahinpašića u to vrijeme kopali drenažni kanal i otkopali cijevi, I. Bojanovski otkupio je jedan dupondius iz 161. godine n. e., nastao u doba vladavine Lucija Aurelija Vera (161. - 169. g. pr. n. e.). Od radnika, Bojanovski je saznao da se iste takve cijevi nalaze i po ostalim ulicama Rogatice ("niz Toplik, u mahali Ljun, i drugim") Na osnovu svega, Bojanovski je zaključio: "Očito je, dakle, da se današnje ulice najvećim dijelom poklapaju sa rasterom antičkih komunikacija u gradu, kroz koje je bio razveden vodovod, vjerovatno baš u vrijeme cara Marka (161 -180.)."

Urbani plan Rogatice bošnjačka je urbana antička baština koju imaju oni evropski gradovi koji su, više ili manje, sagrađeni i dograđivani od strane istorodnog stanovništva. Stoga, Bojanovski je savremeni urbani plan Rogatice, koji je kopija rimskog urbanog plana, analogno obrazložio sačuvanim rimskim urbanizmima Pariza, Liona, Bordoa, Tuluza, Torina, Firence Verone. Na prostorima tadašnje Jugoslavije, kao primjer gradova sa urbanim kontinuitetom antika - srednji vijek, naveo je Stari Grad na Hvaru, Poreč, Pulu, Split i Cavtat. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu, istakao je da se i Sarajevo također razvilo uz stare (djelimično antičke) komunikacije. Uz konstataciju da se po svojoj pravilnoj kvadratnoj mreži saobračajnica sa isto tako pravilnim stambenim blokovima Rogatica odvaja od svih ostalih naselja "turskog orijenta", Bojanovski je uz rad priložio i fotografiju Rogatice. Na fotografiji je iscrtao glavne konture rimskog urbanog rastera. Fotografiju i autorsku legendu, kako su prezentirane u "Našim starinama" br. XI, str. 162, donosimo integralno, stoga što fotografija počesto govori više od svake napisane riječi.

Po obavještenju K. Patcha, rimski nadgrobni spomenici u Rogatici nalazili su se na lokacijama bošnjačkih džamija, "in situ" i u sekundarnoj upotrebi. Na groblju Husein-begove ili Arnautovića džamije nalazio se "zidani pravokutnik, za koji vele, da je od starine muslimanski veliki zajednički grob, ali po našem mnijenju prije će to biti antikna gragja." U predvorju džamije, kao ezantaš, nalazila se ara posvećena Jupiteru. Na istom džamijskom prostoru, koji se zbog muslimanskog groblja koje ga je pokrivalo nije mogao istraživati, "pod zemljom nalazi se šuplji prostor, pokriven tesanom sedrom." Još jedna ara od vapnenca, s natpisom u kojem se spominje P. Ael(ius) Clemens, nalazila se u avliji Muftine džamije i služila je kao ezantaš mujezinu. Na osnovu ovih spomenika Patch je zaključio da se u Rogatici, za vrijeme rimske vlasti, nalazilo veliko svetište posvećeno Jupiteru "kojemu valjda pripadaše i veliki četverac kome je prorez 0,52:0,55 m. što uz br. 2 leži u predvorju Arnautovićeve džamije."

U periodu slavenizacije antičke Rogatice nekadašnje veliko rogatičko svetište posvećeno Jupiteru odlučujuće je utjecalo na nastanak novog slavenskog naziva za naselje: Vrače. Taj naziv nam je poznat iz jednog od prvih osmanskih deftera u kojima se popisuje Rogatica. U opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1489. godine naselje na mjestu današnje Rogatice popisano je kao Vrače ili Rogatica. Naselje je tada bilo u okvirima zijameta Mehmed bega Čelebije, po kojem će se uskoro prozvati Čelebi Pazar?

Naziv Vrače slavenskog je porijekla. Nastao je poimeničenjem riječi vrač "gatar, pogađač, divinus, magnus". Prema značenjima koja nudi Petar Skok, Vrače je veliko (magnus) proročište ili svetište u kojem se proriče i gata. Očito, K. Patch, i ne znajući za podatak iz osmanskog deftera iz 1485. godine, bio je u pravu: u Rogatici se zaista nalazilo veliko Jupiterovo svetište koje je u periodu slavenizacije Rogatice imenovano nazivom Vrače. Na ovaj način, po najvažnijem gradskom sadržaju preimenovano je i samo naselje.
Najvjerovatnije, u periodu slavenizacije Rogatice Jupiterovo svetište nije ugašeno na prečac i u njemu su se neko vrijeme obavljale određene religijske i proročanske radnje, sve dok ih nisu prevladali slavenski kultovi. Na taj način moguće je razumjeti slavensku motivaciju prilikom imenovanja naselja. Naziv je očit dokaz rimsko-slavenskog onomastičkog kontinuiteta koji je, možda, i više od toga. Moguće je da se na istom mjestu, poslije slavenizacije Rogatice, uspostavio sličan slavenski kult koji će, u religijskom smislu, poslije uspostave osmanske vlasti, na isto mjesto dovesti islam i islamsku bogomolju.

U dvojnom nazivu Vrače ili Rogatica očito je da je prvi naziv primaran a drugi sekundaran i da je Vrače mlađe od Rogatica. Ovo dovodi u sumnju dosadašnje mišljenje A. Bejtića i Đ. Mazalića koji su smatrali da je naziv Rogatica slavenskog porijekla.
Za ime grada Rogatica A. Bejtić smatrao je da je "domaćeg, slovenskog porijekla." Kao i njegov prethodnik Đ. Mazalić, naziv je doveo u vezu s pretpostavljenim rogatičkim srednjovjekovnim gradom *Rogatac ili *Rogatica i rodom Rogačić, koji nisu potvrđeni u historijskim izvorima. Ukoliko je pretpostavljanje osnovano, naziv roda Rogatić (Rogačić) može biti kalk od rimskog Cornelius, tim prije što je teško pretpostaviti da su riječi Vrače i Rogatica istog porijekla. Izvođenje naziva možda je moguće i iz latinskog adi. partic. erogatus, a, um "razdijeljen, podijeljen", u vezi s dodjelom municipalnih ili građanskih prava rimskom naselju. U svakom slučaju, pitanje naziva ostaje otvoreno.

Od posebne važnosti je istaći da su Bošnjaci brojne rimske spomenike Rogatice, kao što je naprijed navedeni zidani pravokutnik, smatrali svojim spomenicima i svojom kulturnom baštinom. Rimski spomenici stoljećima su činili uobičajen dekor džamija i kuća. Sepikularni cipus dekuriona T. Klaudija Maksima nalazio se pred kućom Avdibega Holučlića. Kada su pruski konzul Oto Blau i tajnik francuskog konzulata u Sarajevu i E. Pricot de Ste. Marie 1866. godine pokušali da pomaknu spomenik i pročitaju natpis, i pored činjenice što su bili pod zaštitom oficijelne turske pratnje, na njih je s vikom i oružjem u ruci nasrnuo Avdibeg, te se oni okaniše toga posla.